ALIJA SIROTANOVIĆ – srce, ruke, lopata
Najpoznatiji rudar bivše Jugoslavije, udarnik i junak socijalističkog rada, živa legenda i simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme jugoslovenskog režima, Alija Sirotanović umro je 13. maja 1990. godine u siromaštvu.
Rođen je 14. augusta 1914. godine u mjestu Orahovo, odrastao je u Trtorićima, blizu Breze kao jedno od devet djece; imao je još šestero braće i dvije sestre. Cijeli svoj radni vijek proveo je u Rudniku mrkog uglja „Breza“, u kome je, 24. jula 1949. godine, u Jami 1 poznatoj kao Rov vojvode Putnika, sa svojih osam komorata, u jednoj smjeni iskopao 158 tona uglja – 253 rudnička vagoneta, čime je za 215 odsto prebacio brigadnu normu od 50 tona za šihtu i oborio dotadašnji rekord ruskog rudara Alekseja Stahanova iz 1936. godine – 102 tone uglja, iskopanih doduše za 5 sati i 45 minuta. Zbog ovog podviga Alija je odlikovan četvrtim po važnosti ordenom u FNRJ/SFRJ – Junak socijalističkog rada.
Obaranje rekorda
U toku poslijeratne obnove Jugoslavije, 1946. godine uvodi se novi način rada, zasnovan na takmičarskom duhu. U narednim godinama zapaža osjetan rast godišnje proizvodnje. Smatralo se da novi način rada pospješuje rad pojedinaca i radnih brigada (radnih grupa), a prenosi se na sve zaposlene.
Rukovodstvu rudnika „Breza“ kopač Alija Sirotanović je predložio da se njegovoj brigadi omogući rad na tri radilišta i dao obavezu da će premašiti Stahanov rekord. Prijedlog je prihvaćen, a Alijina brigada je 24. jula 1949. godine, počela sa obaranjem rekorda. Specijalno za tu priliku iskovana je lopata kojom se moglo da zahvatiti 50 kilograma uglja u jednom cugu. Međutim, Alija lopatom nije ni radio, on je bio kopač i njegova alatka je bila pneumatska bušilica, a radio je sa dvije u isto vrijeme, dok su lopatali komorati. Nakon osam sati rada predsjednik komisije koja je kontrolisala rad objavio je: „Alija Sirotanović je, sa svojih osam komorata, za osam sati rada iskopao 152 tone uglja (253-ja kolica), prebacio normu za 215%, srušio dotadašnji rekord Stahanova za 50 tona i postigao svoj svjetski rekord u iskopu uglja.“
Njegov podvig punio je jugoslavenske novine i smatrao se pobjedom Jugoslavije nad Sovjetskim Savezom, odnosno Tita nad Staljinom, obzirom na njihove zategnute odnose u to vrijeme.
Svega četiri dana pošto je Alija postavio rekord, premašio ga je njegov kolega iz istog rudnika, Nikola Škobić, koji je sa svojom brigadom iskopao 14 tona više od Alijine. Time je otpočela serija obaranja rekorda u Jugoslaviji – Ibrahim Trako 17. augusta 1949. godine sa 270 tona u Zenici i istog dana Risto Mijatović sa 354 tona u Kaknju, sljedećeg dana, opet u Kaknju, Džemal Ramović je iskopao 442 tone, pa Abdurahman Babajić 10. septembra iste godine čak 1010 tona u rudniku „Banovići“.
Nagrade
Po ugledu na sovjetsko odlikovanje Heroj socijalističkog rada, orden Junak socijalističkog rada ustanovljen je 8. decembra 1948. godine, a do 1986, kada je ukinut, njime je odlikovano 114 osoba. Orden je izrađivan od zlata i srebra, u početku ukrašavan pravim, kasnije vještačkim rubinima.
Kada mu je uručivan orden Junak socijalističkog rada, Tito je navodno upitao Aliju treba li mu štogod, ovaj je rekao: „Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe… Kad bi se moglo dovuć’ malo struje u ono moje selo Trtoriće.“ Kažu da je struja u njegovo selo stigla prije nego što se on vratio iz Beograda.
Negdje sedamdesetih je opet bio na prijemu i da mu je Tito ponudio na poklon „auto po želji“. Alija je izabrao „fiću“. Kako je Tito insistirao da uzme još nešto, skromni Sirotanović je izabrao i kamion daske, kako bi zagradio neku njivu. U odnosu na upitanog, pitac nije bio tako skroman.
Alijin lik je 1987. stavljen na novčanicu od 20.000 dinara, koja je u monetarnoj reformi Ante Markovića tri godine kasnije povučena iz upotrebe.
Jedna mala ulica na periferiji njegove Breze, nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika i danas stoji njegova bista. Alija Sirotanović je ušao i u historiju rock'n'rolla kao junak koji je inspirisao pjesmu Zabranjenog pušenja „Srce, ruke i lopata“.
Sudbine
Aleksej Stahanov je, po postavljanju svog rekorda, upućen na studije u Moskvu. Poslije završenog školovanja radio je u Ministarstvu industrije SSSR, potom je direktovao u više rudnika. Od 1957. pa do penzionisanja 1974. radio je kao rukovodilac (direktor ili inženjer) u državnim rudnicima, a bio je i poslanik Vrhovnog sovjeta SSSR. Penzionerske dane proveo je na neuropsihijatrijskoj klinici, umro je 5. novembra 1977, a naredne godine grad Kadijevka, u kojem je započeo svoju radnu karijeru, dobio je ime po njemu – Stahanov.
Alija Sirotanović je cijeli radni vijek proveo u istom statusu – rudar-brigadir, penzionisao se sredinom sedamdesetih. Iako su u to vrijeme rudarske plate bile znatno veće od radničikih, penzija mu je bila skromna. „Drugovi“ su ga se sjetili sredinom osamdesetih, pa su mu u vrijeme kad mu je lik krasio novčanicu od 20.000 dinara, dodijelili nagradu AVNOJ-a koja je značila nacionalnu penziju.
Najveća ironija je u tome da je Alija Sirotanović kao živa legenda i simbol pregalaštva radničke klase, ideološke kičme jugoslovenskog režima, umro u siromaštvu, 13. maja 1990. godine, u svojoj 76. godini.
