DAN D – iskrcavanje u Normandiji
Iskrcavanje u Normandiji – operacija Overlord, započelo je noćnim padobranskim i jedriličarskim desantom, masivnim vazdušnim napadima i pomorskim bombardovanjem nakon kojeg je uslijedio amfibijski desant 6. juna 1944. godine. Bio je to najveći desant u historiji i najmasovnija zajednička akcija SAD-a i Velike Britanije protiv Hitlerove nacističke Njemačke.
Iako Amerikanci to potenciraju, iskrcavanje u Normandiji nije odlučilo tok rata. Odlučujuće bitke već su se dogodile na istočnom frontu gdje je Crvena armija nanijela Wehrmachtu takve poraze nakon kojih se nisu mogli oporaviti.
Otvaranje zapadnog fronta je dugo pripremano. Staljin je to tražio još od napada Njemačke na SSSR u ljeto 1941. Tek na konferenciji u Teheranu je dogovoreno otvaranje frontu na zapadu Evrope kako bi oslabio pritisak na sovjetsku ofanzivu na istoku. Vođene su velike rasprave o mjestu iskrcavanja. Komandant savezničkih snaga Dwight Eisenhower je odlučio da to bude Normandija.
Nijemci su znali da će do iskrcavanja doći samo nisu znali gdje. Za odbranu od Savezničke invazije, Nijemci su već u jesen 1942. počeli graditi sistem utvrđenja nazvan Atlantski bedem. Prostor između Norveške i Španije je bio preširok za gradnju utvrde, no samo je francuska obala najbliža engleskoj mogla biti meta invazije pa je sva pažnja Nijemaca usmjerena na taj dio. To područje branila je armijska grupa B, kojom je komandovo feldmaršal Erwin Rommel. Njemački komandanti su se slagali da će se Saveznici iskrcati na Pas de Calaisu, negdje između Somme i Dunkerquea. To je bio najkraći put za Ruhrsko područje u kojem je bila gotovo sva njemačka ratna industrija.
Nijemci su nespremno dočekali 6. jun, što zbog loše obavještajne, što zbog uspješnih protivničkih varki, a i zbog loših meteoroloških prognoza za taj dan. U glavnoj komandi su bili opušteni, a komandanti s vrha čak i nisu bili u blizini fronta. Rommel je bio na putu kući jer mu je supruga imala rođendan. Niko nije očekivao da bi Saveznici mogli napasti baš tada.
Plaže Normandije nazvali su kodirani imenima: Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword. Jedan od ključnih dijelova za uspjeh operacije bile su i vremenske prilike. Američki i Britanski avioni su učestalo bombardovali cijelu Francusku tako da Nijemci nisu ni sumnjali da je to bombardovanje zapravo priprema za desant. U bombardovanju je učestvovalo više od 11.000 aviona, koje su bacile više od 195.000 tona bombi. Na Normandiju je bačena tek jedna trećina bombi.
Iskrcavanje je počelo 6. juna 1944. godine u 6:30h. Većinu savezničkih snaga činile su američke, britanske, kanadske i francuske jedinice. Druge zemlje čiji su vojnici takođe učestvovali u bici bile su Australija, Belgija, Čehoslovačka, Grčka, Holandija, Novi Zeland, Norveška i Poljska. Savezničke vojnike prevozila su i tri broda Kraljevine Jugoslavije.
Noć prije „Dana D” 15.000 američkih i 7.000 britanskih padobranaca iskočilo je iz 2.395 aviona i 867 jedrilica.
Zauzimanje plaža Omaha bio je zadatak 29. divizije američke vojske. Nemirno more otežalo je DD tenkovima sa propelerima da dođu do obale, od 29 tenkova samo su dva uspjela doći do obale dok su ostali. Padobrance je zadržala Druga SS divizija tako da se nisu uspjeli probiti do Atlantskog zida i unište bunkere, pa je Omaha postala najkrvavija plaža u operaciji Overlord.
Na plažu Utah se iskrcalo 30.000 američkih vojnika i 3.500 vozila i dvije grupe DD tenkova. Tenkovi su očistili put od mina i omogućili vojnicima da se popnu na stijenu. Nijemci su pružili slab otpor i Saveznici su zauzeli njihove položaje.
Plažu Juno trebala je zauzeti treća kanadska divizija. Kako je u moru bilo puno grebena, Kanađani su morali krenuti kada je došla plima i nisu vidjeli mine, tako da je mnogo desantnih brodova na početku iskrcavanja uništeno.
Plažu Sword je dobila treća britanska divizija. Poslije bombardovanja iskrcani su vojnici koji su se probili do grada Ouistrehama i tamo se suočili s njemačkom vojskom.
Plaža Gold pripala je 50. britanskoj diviziji i 8. oklopnoj brigadi . Cilj im je bio da zauzmu grad Arromanches i naprave bazu. Zbog vremenskih uslova, nisu vidjeli mine tako da je mnogo vozila bilo uništeno.
Do ponoći su saveznici ipak uspjeli da odbiju sve protivnapade i uspostave kontrolu nad plažama omogućavajući iskrcavanje ostatka vojnika.
SAD su imale 29.000 poginulih i 106.000 ranjenih i nestalih, Velika Britanija 11.000 mrtvih i 54.000 ranjenih i nestalih, a Kanada 5.000 mrtvih i 13.000 ranjenih i nestalih.
Nijemci nisu iskoristili prednost „domaćeg“ terena da dobiju bitku. Iako su Saveznici imali nadmoć u vazduhu, Nijemci su imali bolje tenkove, protutenkovsko oružje i znali su izvrsno kako se njime rukuje. No, kao i više puta do tada, Hitler se umiješao u posao svojih generala i zakomplikovao im život. Otkad je imao vrhovnu komadu nad vojskom u svojim rukama, morali su se prvo njemu obratiti da bi dobili dopuštenje za upotrebu rezervi. Zato su Runstedtu i Rommelu 6. juna bile vezane ruke i oklopne divizije su prekasno stupile u akciju. Osim toga, ni nekoliko dana kasnije , Führer nije bio potpuno uvjeren da je to prava invazija. Smatrao je to akcija za odvraćanje pažnje od pravog savezničkog cilja.
Invazija u Normandiji ima i političku stranu. Saveznici, u prvom redu Amerikanci i Britanci, nisu htjeli dopustiti da Staljin nakon istočne oslobodi i zapadnu Evropu, te je tako stavi pod svoj uticaj. Intervencijom na zapadu Evrope, atlantski saveznici spriječili su dalju ekspanziju SSSR-a. Nakon svršetka rata, Francuska, Austrija, Italija, zemlje Beneluxa i nordijske zemlje, ostale su snažno povezane s SAD-om jer su oni pomagli njihovu poslijeratnu obnovu i razvoj.
Ukupno gledano, ni poraz jedne niti pobjeda druge strane nisu bile iznenađenje. Njemačke oružane snage odavno su prešle vrhunac svojih mogućnosti, a njezin vojni vrh nije bio kvalitetan kao prije. Kada su Saveznici uspjeli učvrstiti mostobran i probiti se, sudbina Trećeg Reicha bila je zapečaćena.
