DAN D – iz ugla domaćina

Svi smo imali nesretno iskustvo: gosti koji neće da odu. Pojave se neočekivano, zasjednu, jedu, piju, minute se protežu na sate, dan prelazi u veče, a zatim noć. Sat otkucava, ali oni su i dalje tu. Niste ih pozvali, a sada niste sigurni da li će ikada otići.

Na dan D, 6. juna 1944., njemački domaćini su pokušali otjerati nezvane goste. Nisu im uspjeli pokazati vrata i na kraju su se osvajači uselili za stalno.

Godinama su Nijemci pravili planove za odbijanje savezničkog iskrcavanja na zapadu. Ali kada je došlo vrijeme za akciju, zatekli su se kako se besciljno jure po Normandiji, pokušavajući zaustaviti neprijatelja koji je nezadrživo nadirao.

“Ne sumnjajte ni na trenutak da Amerikanci i Britanci neće napasti. Njihovi brodovi će dovesti plimu ljudi i čelika na ove obale i mi moramo biti spremni. Imamo mine, protivtenkovske prepreke, preglednost cijele plaže. I imamo rezervu u oklopnim jedinicama. Ishod za Njemačku leži u prva 24 sata invazije.

Kako za Saveznike, tako i za Njemačku, to će biti najduži dan. Najduži dan.”

Generalfeldmaršal Erwin Rommel

 

Ove riječi je Rommel rekao svojim podređenima prilikom izvođenja zadnjih radova na utvrđivanju Atlantskog bedema u proljeće 1944. godine, impresivnog projekta, napravljenog od 17 miliona kubnih metara betona i 1,3 miliona tona čelika, dovoljno za izgradnju Ajfelove kule 160 puta.

Nakon što je Treći Reich na svim frontovima prešao u odbranu, Nijemci su posebnu pažnju usredotočili na dva mjesta u Evropi – na Balkan i na Francusku. Jer, iako se zapadna obrana prostirala od vrha Norveške sve do francusko-španske granice, bilo je jasno da će Saveznici sigurno udariti samo na dva mjesta – ili na Balkanu (obala Jadrana) ili u Francuskoj. I uzevši u obzir sve kalkulacije, Nijemci su se počeli polako povlačiti iz Grčke, zbog opasnosti da ne budu odsječeni eventualnim iskrcavanjem Saveznika na Jadranu.

Također, počeli su dovlačiti hrpe municije i sredstava i na Zapad, prvenstveno na obale Francuske, a zatim i osvježavati jedinice u Francuskoj rezervama iz drugih krajeva.

Mjesto iskrcavanja

Nijemci sve do desetak dana nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiju nisu znali je li taj napad pravi napad ili je samo priprema za još veći napad. Ruku na srce, većina je vjerovala da je to zapravo to, osim nekoliko fanatika, uključujući i nesuđenog akademskog slikara iz okoline Salzburga, koji su tvrdili da je to jedna velika diverzija.

Jer sve do zadnjeg trenutka su smatrali da se u Normandiji neće dogoditi ništa i to zbog nekoliko faktora:

1) plaže su jednostavno prezaštićene i suviše dobro utvrđene.

2) njemačka procjena je bila ta da Saveznici neće imati dovoljno opreme i plovila da prebace preko mora toliki broj ljudi koji bi mogli zauzeti plaže i napraviti solidan mostobran.

3) Kale je najbliži i najuži prijelaz između Britanije i kontinenta.

4) meteorološke prilike.

Meteorološke prilike

Nijemci su se nadali da Saveznici neće doći po lošem vremenu i da im za tako veliku operaciju treba lijepo vrijeme. No, nad La Manšom je neprestano divljao vjetar, padala je kiša i more je bilo poprilično uzburkano. Isto tako, u slučaju upotrebe vazdušno-desantnih jedinica, Saveznicima je trebala vedra noć. A prema prognozama, ničega od toga nije bilo u nekom doglednom vremenu. Kiša, vjetar, grmljavina i općenito hladnije vrijeme.

Naravno, bilo je i onih njemačkih vojskovođa kojima meteorološki uvjeti nisu značili ama baš ništa. Jedan od njih je bio i general-pukovnik Erich Marcks, koji je smatrao da će Saveznici udariti baš na Normandiju i to ponajgorem vremenu. Naravno, kad je to rekao nadređenima, gotovo su ga ismijali, tvrdeći da malo previše očekuje od Angloamerikanaca. Rommel je podržao Marcksa, zajedno s generalom Pemselom. Međutim, kad je i Hitler rekao da neće napasti pod takvim uvjetima, priča o eventualnom iskrcavanju baš u Normandiji je završena.

Pripreme

Pripreme za odbranu od savezničkog napada su povjerene u ruke slavnom generalfeldmaršalu Erwinu Rommelu. I Rommel se zbilja ozbiljno bavi na posao. Neprestano je gledao, računao, izmišljao nove načine odbrane i stavljao se u ulogu Saveznika, te u simulacijama vršio napade na obalu, a onda uzimao viđeno i opet prepravljao i ponavljao.

I dok Rommel nije došao na mjesto komandanta, taj Atlantski bedem je bio samo plod Hitlerove mašte. Puno toga ništa s ničim. I Rommel je tu maštu približio stvarnosti. U nekoliko mjeseci, neprestano tražeći materijal i ljude, uspio postaviti zavidnu obranu. I to od bunkera do rovova, te od prepreka za letjelice, vozila i ljude.

U jedno je bio siguran – gdje god i kad god da Saveznici udare, udarit će negdje na plažu. I u toku iskrcavanja, prema plažama, u prvih sat vremena, moraju krenuti oklopne jedinice da tako suzbiju svaki pokušaj uspostave mostobrana. Jer, kako je Rommel rekao, čim Saveznici uspostave mostobran, stvar je gotova za Njemačku. Kad je to isto rekao Hitleru, sasvim neočekivano, Hitler se s time složio. Ali, pod jednim uvjetom. On, Hitler, mora lično dati naređenje da se ta oklopna jedinica ubaci u borbu.

Iako se tome usprotivio, Rommel je na kraju morao prihvatiti to naređenje.

To naređenje će imati dalekosežne posljedice.

Odbrambene snage

Nijemci su po Francuskoj rasporedili poprilične snage za odbranu. Ali kakvih vojnika? U proljeće 1944. godine teške borbe vode i na istočnom frontu i u Italiji. I svi resursi i najjače snage su prebacivani tamo.

Većina pripadnika Wehrmachta raspoređenih u Francuskoj su bili vojnici veterani. Veterani koji su više puta ranjavani i od kojih se podosta njih još djelomice oporavljalo od rana i ozljeda. Jer Francuska je bila banja u odnosu na ratišta na istoku i Italiji. Zatim je bilo podosta vojnika starijih godišta, od 40 i više godina. A onda je bilo i dosta mladih vojnika, od otprilike 16, 17 godina, koji još nikad nigdje nisu bili u borbi. Svi ti ljudi su bili postavljeni u te jedinice iz nekih drugih jedinica koje su ili uništene ili raspuštene tako da se ti ljudi se nisu međusobno poznavali otpočetka. A to dosta utiče na moral i borbenu spremnost.

Velik broj oficira i podoficira su bili ili premladi ili prestari. Prestari su bili već na rubu živaca, a premladi posve neiskusni.

I kad se to sve uzme u obzir, ishod nije mogao biti bajan.

Luftwaffe i Kriegsmarine

Njemačko vazduhoplovstvo je pružilo otpor u Normandiji. Ali, samo onoliko koliko su i mogli. Jer, u junu 1944. godine, Luftwaffe više nije bila ni sjena onoga što je bila prije. Ni goriva, ni municije, ni dijelova za popravak niti ičega.

A isto tako je izgledala i ratna mornarica.

Baziravši se najvećim dijelom na podmorničko ratovanje, većina podmornica je bila na Atlantiku. A kad je invazija počela, protivnapad je izvršilo samo nekoliko njemačkih torpednih čamaca, koji su potopili i oštetili nekoliko savezničkih brodova. A onda su se povukli, jer su bili nadjačani u svemu. Saveznici su jednostavno bili premoćni u svakom aspektu što se tiče toga.

Upotreba oklopnih jedinica

Kad su se savezničke snage pojavile na obalama Normandije, general Blumentritt je predložio generalfeldmaršalu von Rundstedtu da zove Hitlera i da ovaj da odobrenje za upotrebu. No, u Berlinu se javio Jodl, koji nije mogao to reći Hitleru, jer se ovaj noć prije nakljukao tabletama za spavanje i striktno je zabranio ikome da ga probudi dok se on sam ne probudi. A kad se probudio i kad je čuo vijesti, počeo je divljati zašto ga nitko nije probudio! A kad je i dao odobrenje za protivnapad, već je bio dan i saveznički avioni su gospodarili francuskim nebom. Gotovo sve oklopne jedinice koje su krenule prema plažama su bile ili uništene ili onesposobljene za borbeno djelovanje.

Glavni komandni kadar

Noć uoči invazije, dosta njemačkih glavnih komandanata nije uopće bila na svojim mjestima. Otputovali su kojekuda jer (pustinjske) lisice nije bilo u okolini. Rommel je ujutro 5. juna 1944. otputovao kući na dopust, jer mu je supruzi bio rođendan! Naravno, taj put je Rommel planirao nekoliko sedmica unaprijed. Saznavši za napad, do večeri je bio na svom komandnom mjestu i uzeo je konce u ruke. Ali, isuviše kasno da nešto učini.

Ostali komandanti koji su se također vraćali su ili pobijeni ili zarobljeni od strane savezničkih padobranaca ubačenih u njemačku pozadinu ili se jednostavno nisu mogli vratiti zbog prekida komunikacija.

I to je bio domino efekt koji je pokrenuo i sve ostalo.

Odbrana na olaži Omaha je bila najjača odbrana koju su Nijemci suprotstavili Saveznicima. I sve dok je bilo municije za mitraljeze i artiljeriju, Saveznici nisu mogli maknuti s plaže ni milimetar! I da su kojim slučajem njemački panzeri došli do plaže, historija bi bila malo drugačija.

No, većina mitraljeskih gnijezda i artiljerijskih položaja je ostala bez municije do 11 sati. A zadnji otpor je pružan do otprilike 16 sati tog dana. Glavni položaji su jednostavno prerano ostali bez municije da se promjeni ikakav ishod.

Kad se te sve stvari uzmu u obzir drugačiji ishod u Normandiji nije niti mogao biti.

Bilo je isuviše kasno da se nešto učini i kada su Saveznici uspjeli učvrstiti mostobran i probiti se, sudbina Trećeg Reicha bila je zapečaćena.

Nijemci nisu iskoristili prednost „domaćeg“ terena da dobiju bitku.

 

 

izvor: pov. prava istina, history.net