GOLI OTOK – logor u kojem je Tito ubijao partizane
Na ovom mjestu kriju se mnoge mračne tajne Titovog režima, a na njemu su ubijani svi oni koji su drugačije mislili. Pogrešna riječ, vic ili osmijeh se plaćao glavom
Goli otok se prostire na 4,7 kvadratnih kilometara, istočno od Istre, u Velebitskom kanalu, između ostrva Rab, Sveti Grgur i Prvić. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska je na njemu čuvala ruske zarobljenike sa Istočnog fronta. Poslije sukoba Tito-Staljin, 1948. godine, na Golom otoku se otvara zatvor za političke kažnjenike.
Zaoštravanje sukoba sa SSSR-om u 1949. godini dovelo je do afirmiranja sistemske politike KPJ prema kažnjavanju u interniranju uhapšenih ibeovaca. Hapšenja i suđenja ibeovaca odvijala su se u tajnosti kako bi se umanjio značaj opozicije. Način otkrivanja ibeovaca također je morao ostati tajna, jer je postavljanje zamki igralo važnu ulogu u njihovom otkrivanju. Poslije hapšenja optuženi su prolazili kroz istražni postupak koji je često trajao i po nekoliko mjeseci. Svrha istrage bila je otkriti eventualne veze između zatvorenika i ibeovaca na slobodi. Poslije istrage određena komisija UDB-e optužene bi obično kažnjavala da određeno vrijeme provedu na „društveno korisnom radu“, a to gotovo nikada nije bilo manje od dvije godine. Većina ibeovaca dobivali su znatno duže kazne, od četiri do šesnaest godina zatvora. Prosječna kazna iznosila je deset godina. Zatvaranje nije imao svrhu kažnjavanja i sprječavanja, već su zatvoreni ibeovci morali biti slomljeni, njihovo ponašanje promijenjeno, a odanost prema Partiji obnovljena. Metode kojima su se pri tome služili razlikovale su se od onih koje su se inače upotrebljavale protiv političkih zatvorenika. Način preodgoja zatvorenika u besciljnom radom nametan je kao jedino rješenje kroz koje bi se zatvorenike psihički i fizički oslabilo te pri tome „očistilo“ za njihovo dobro.
Osnivanje Golog otoka u ljeto 1949. godine bila je najdrastičnija preduzeta mjera.
Prvi zatvorenici na ovo ostrvo stigli su 9. jula 1949. godine. Svi su oni bili politički zatvorenici, koji su se na neki način suprostavljali komunističkom režimu. Dovoljna je bila jedna riječ, vic, pogled, osmijeh ili podignuta obrva koja se nije svidjela nekom od „glavešina“ ili „zabrinutih građana“ pa da se čovjek nađe na višegodišnjem robijanju na Golom otoku.
Prve dvije grupe ibeovaca prošle su razmjerno dobro jer su na Golom otoku bile zadržane oko dva mjeseca, a onda su zatvorenike poslali na kopno na javne radove. Međutim, treća grupa doživjela je svoje prve psihološke šokove čim se iskrcala na ostrvo. Zatvorenici su dočekani prijetećim povicima. Neki su bili gurani u more. Bio je to početak špalira, najstrašnijeg aspekta logorskog života. Zatvorenici koji su dolazili morali su proći kroz špalir poredanih izluđenih zatvorenika koji su bili primorani tući pridošlice ne bi li im time i sami pokazali da su se preobrazili. Dužina špalira bila je između 500 i 1.500 metara. Na završetku iskušenja pridošlice bi bile malaksale i slomljene. Niko nije pobjegao špaliru, čak ni bivši generali. Tvrdilo se da su špalir izmislili sami zatvorenici. Da bi postao član kolektiva, novopridošlica je morao odbaciti svoju odanost Rezoluciji i objaviti svoju vjernost rukovodstvu KPJ. Morao je revidirati svoj stav i pridružiti se redovima revidiraca. Što su se prije „izliječili“, prije su bili „zdravi“. Zatvorenici su se mijenjali na temelju podjele zatvorenika na tri grupe: aktiviste ili revidirce, pasivce i „bandite“. Te su podjele stvarale psihoze stalnog straha, špijuniranja i optužbi. Pasivni revidirci bojkotirani su kao neiskreni.
Dva su aspekta Golog otoka bila izvor naročitog iskustva. Prvo, zatvorenike su mučili beskonačnim i besciljnim poslovima. Morali su, npr. nositi kamenje iz kamenoloma do vrha obližnjeg brežuljka. Ta bi se radnja ponavljala bez prestanka sve dok ne bi došla naredba da ih se nosi nazad. Drugo, zatvorenici su naizgled sami upravljali logorom. Zapravo, logorom je upravljala jedna zatvorenička hijerarhija u kojoj je glavni bio predsjednik konfederacije ličnih šefova. Te ljude imenovala je uprava logora, kojoj su oni odgovarali. No nadgledanje procesa preobraćanja bilo je isključivo u njihovim rukama i oni su taj posao obavljali sa svom strogošću obraćenika.
Pošto na Golom otoku nije postojalo drugarstvo, sve su odanosti Informbirou brzo potisnute. Među zatvorenike uvukla se krivnja i pokajanje. No pokajanje nije značilo i slobodu. Tek poslije ponovljenih obreda špalira zatvorenici su proglašavani „čistima“. Poslije toga mogli su se pridružiti udarnim brigadama, njihovom prvom koraku prema slobodi. Jedan od uslova puštanja iz logora bila je obaveza zatvorenika da šute o Golom otoku kada izađe na slobodu.
Prema zvaničnim podacima na Golom otoku bilo je zatvoreno 16.101 osoba, od toga njih 413 je izgubilo život, a pretpostavlja se da je ovaj broj još i veći. Špekuliše se da je od 3.000 do 15.000 ljudi tu skončalo pod batinama, od iznurenosti, difterije ili se prosto ubilo skokom u ambis. Procentualno, 44% zatvorenih bili su Srbi, 21,5% Crnogorci, 16% Hrvati, a 5% Makedonci. Bilo je nešto malo i Bošnjaka, Slovenaca i Albanaca.
Zatvor se sastojao od četiri logora: Prvi muški (Mala žica), Drugi muški (Velika žica), Petrova rupa (Kota 101) i kasnije Ženski logor. Prvi ženski logor bio je na Svetom Grguru, kao i oficirski logor.
Od 1949. godine do 1956. godine na Golom otoku robijali su samo politički robijaši, a od tada on postaje zatvor i na njemu su kaznu služili silovatelji, ubice i drugi, sve do 1988. godine kada je on zvanično ukinut.
Jedina vrijednost sada na Golom otoku je obrađeni kamen, ugrađen u kuće i puteve koji ne vode nikud. Reč je o ručno obrađenim komadima kamena, koji na tržištu imaju izuzetno visoku cijenu, pa će budući vlasnik kamen moći da proda i dobro zaradi. Obrađivali su ga robijaši, u strašnim uslovima, po suncu, kiši i jakom vjetru, a za razliku od svega drugog, kamen još niko nije odnio sa Golog otoka.
Idejni tvorac, u čije se ime sve radilo na ovom surovom ostrvu, Josip Broz Tito nikada nije posjetio Goli otok, a kako tvrde historičari pored njega za sva zvjerstva koja su se u ovom „zatvoru“ radila znali su i Edvard Kardelj, Aleksandar Leka Ranković i Milovan Đilas. Milovan Đilas je kasnije napisao kako je Goli otok najmračnija i najsramnija pojava u jugoslovenskom komunizmu; prema njegovim riječima „nešto više i užasnije, posrtanje i neslućeno ponižavanje“
U zvaničnu posjetu Golom otoku za svo vrijeme postojanja otišla su samo dva visoka funkcionera iz SFRJ, a to su Titov kum Aleksandar Ranković, kao i Dobrica Ćosić.
Nekada najdublja tajna Titove Jugoslavije danas je mjesto duhova. Zapušten je, zgrade su urušene i tek po koji turista, ili neki od članova porodice čiji su članovi tu ostavili svoje živote dođu i obiđu ovo jezivo mjesto koje krije mnoge mračne tajne.
Treba znati da je Goli otok po mnogo čemu bio specifičan. Dok su Hitlerovi logori bili radni i eliminatorski, Staljinovi isključivo radni, Goli otok je bio mesto prevaspitavanja, nešto slično kao u Gvantanamu.