KARTAGA – sjajni grad Afrike
Grad Kartaga je smješten na istočnoj strani jezera Tunis preko puta današnjeg centra Tunisa.
Prema tradiciji i legendi, grad je osnovan krajem 9. vijeka stare ere od strane kraljice Dido, poznate još kao Eliza ili Elizar, koja je zajedno sa sljedbenicima pobjegla iz Tira nakon ubistva svog muža kojeg je ubio njen mlađi brat Pigmelion kako bi učvrstio svoju vlast. U bijegu se zaustavila u Africi gdje je od lokalnog kralja, vladara Birse, zatražila zemljište za osnivanje novog grada. On joj je rekao da može dobiti zemlje koliko prekriva volovska koža. Ona je volovsku kožu isjekla na uske trake koje je povezala i time dobila značajno zemljište gdje je podigla svoj grad.
Kartaga je ubrzo nakon osnivanja postala najbogatijom i najprosperitetnijom feničanskom kolonijom te je ubrzo zavladala velikim dijelom zapadnog Sredozemlja. U antičkom su se svjetu najveći profiti mogli postići trgovinom, što je upravo ono čime su se bavili Kartažani. Zbog svog strateškog položaja, Kartaga je nadzirala trgovinu i trgovačke rute cijelog Sredozemlja. Na tržnicama u drevnoj Kartagi se moglo pronaći sve što se nabavljalo trgovinom, od slonovih kljova (slonovače), pa sve do robova.
Nakon što je moć grada Tira 575. godine stare ere bila slomljena udarima Asirije, Babilona i Persije, Kartaga je nametnula svoj uticaj feničanskim kolonijama na području sjeverne Afrike, Sicilije, Sardinje, Korzike, Balearskih ostrva i Španije.
Dvije velike, umjetne luke su sagrađene u gradu, jedna za čuvanje velike mornarice od 220 ratnih brodova poznata i kao Koton, i druga trgovačka za trgovinu. Vojna luka bila je kružnog oblika, a njezine se konture mogu razaznati još i danas. Brodovi su se mogli dovući na kopno za popravak. Od trgovačke luke je bila zaštićena ovalnim i masivnim zidom te u nju nije smio kročiti niti jedan stranac. Smatrano svjetskim čudom u doba antike, ovo sofisticirano zdanje je moglo primiti oko 220 ratnih brodova u nadsvođene odjeljke, poput današnjih garaža. Bila je to najnaprednija luka svog doba. Sve je nadgledavala kapetanija koja je bila locirana u središtu, na umjetnom ostrvu. Od tamo su mogli nadgledati cjelu luku i obalu.
Grad je imao masivne zidove, 37 kilometara duge, duže od drugih gradova toga vremena. Veći dio zidina je bio smješten na samoj obali. Bio je to odbrambeni sistem od tri dijela; jarka sa nasipom, manjeg zida i glavnog zida u kojem je živio i dio Kartaške vojske te konji i slonovi. Grad je također imao velike nekropole i podzemna groblja, sakralna područja, tržnice, Vijeće starješina, tornjeve, veliku biblioteku i pozorište, i bio je podijeljen u četiri stambene površine jednake veličine sa istim rasporedom.
Kartaga je bila oligarhijska država; vlast je bila u rukama trgovačke zemljoposjedničke aristokratije. Na čelu države bila su dva lica (sufeti = sudije), birana svake godine. Sufeti su se oslanjali na Senat, isključivo aristokratski, a tijelo od 30 senatora upravljalo je državnim poslovima. Moćne i bogate porodice monopolisale su državnu upravu. Velike prihode davali su državni tributi podložnih plemena i i raznovrsne carine, a kasnije i rudnici u Španiji. Hegemonija koju je stvorila Kartaga je bilo jedno od najdugotrajnijih i najvećih hegemonija antičkog Sredozemlja. Iako se hegemonija temeljila uglavnom na trgovini, Kartaga je dominirala i snažnom mornaricom te izvježbanom vojskom plaćenika. Na vrhuncu svoje moći metropola se prozvala “sjajni grad”, vladajući nad preko 300 drugih gradova širom zapadnog Sredozemlja.
Poslije Drugog punskog rata Kartaga se pretvorila u državu drugog reda. Pošto je uklonio aristokratsku oligarhiju, Hanibal Barka je 196. godine stare ere stao na čelo kartaške države kao sufet. Energično je prišao saniranju finansija pa je Kartaga 151. godine stare ere konačno otplatila ratnu štetu Rimu i smatrala je da je time mirovni sporazum istekao, ali Rimljani su smatrali da su odredbe sporazuma vječne.
U Trećem punskom ratu Rimljani opsjedaju grad od 149. do proljeća 146. godine stare ere. Rimska vojska zahvaljujući lošoj disciplini i lošim komadantima dugo ne uspjeva da osvoji Kartagu, koja je u unutrašnjosti imala oko 20.000 vojnika. Dolaskom Scipiona Emilijana Afrikanca, unuka Scipiona Afrikanca iz Drugog punskog rata, 147. godine za konzula poboljšava se disciplina, grad se bolje opsjeda, a luka se potpuno zatvara nasipom.
U proljeće 146. godine stare ere izgladnjeli grad je bio na izmaku svojih snaga. Ipak, kada je već bila probijena odbrambena linija, trebalo je još 6 dana uličnih borbi od kuće do kuće da se savlada otpor. Sedmog dana predala se citadela.
Scipion je htio da sačuva grad, ali na zahtjev Senata Kartaga je bila do temelja porušena. Grad je bio sistematski paljen između 10 i 17 dana. Onda su gradske zidine, građevine i luka kompletno uništeni. Okolna teritorija je posijana solju, tako da više nikad ništa tu ne može rasti.
Oko 50.000 preživjelih Kartažana preostalih nakon gladi i borbi prodano je u roblje. Teritorije Kartage postaju rimska provincija Afrika; veliki dio zemljišta je proglašen državnim a stanovnici su morali da plaćaju porez. Postojala je i zabrana naseljavanja oblasti Kartage, koja se primjenjivala oko dvjesta godina.
