KUD NARODNA VOJSKA PROĐE – kako su partizani “oslobodili” Nevesinje
Crtica o malo poznatim događajima koji su se zbili 14. februara 1945. godine kada je, prema svjedočenjima, ubijeno između 150 i 200 bošnjačkih civila.
Šta se i kako, ustvari, desilo 14. februara? Zbog činjenice da su počinitelji zločina bili partizani, pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta o ovome se nije smjelo govoriti jer bi govornici bili proglašeni „neprijateljima sistema“ i naravno u skladu s tim i žestoko kažnjeni. Ono što se pričalo, iako u rijetkim slučajevima, bilo je u krugu porodice i strogo se vodilo računa da se priča ne proširi. Tek poslije 1990. godine počelo se „glasnije“ govoriti o ovom zločinu.
Ovdje ćemo prenijeti tri svjedočenja o 14. februaru, osoba koje su posmatrale, odnosno koje su direktno vezane za žrtve ovog kobnog dana.
Prvi je svjedok Hasan Tanović: “I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani oslobađaju Nevesinje. I narod izlazi pred njih. Ljudi k'o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava.
Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je oroz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude.
Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija.
Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu bili ni u jednoj vojsci.
O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerovatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…
Dvije džamije koje su bile, pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine.“
Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme.
Dakle, u toj pometnji jedan dio Bošnjaka svih dobi počinje bježati prema Mostaru. U jednoj od tih grupa bio je i njen muž Jusuf Muraspahić kojega su sa grupom od još 41 uglavnom mlađeg muškarca zarobile a potom i strijeljale partizanske jedinice na lokalitetu Kričanje na Podveležju (10-ak km od Mostara). Strijeljani su bez ikakvog suđenja.
Na pitanje kako je moguće da je to sve učinjeno Nefiza odgovara da su oslobodioci dobili „odriješene ruke“ 24 sata – mogli su raditi šta su željeli, bez ikakvih posljedica. Nefiza, na kraju, naglašava da je poslije II svjetskog rata bilo strogo zabranjeno govoriti o ovim događajima.
Nafija Šarančić još je jedan od svjedoka zločina februara 1945. U to vrijeme sa svojom porodicom živio je u Bašagića kući u Nevesinju, nakon što su izbjegli iz sela Odžak. Sjeća se kako je 14-og posljedni put vidio svoga oca Mušana, govoreći svojoj supruzi: „Čuvaj djecu!“ Nakon toga se, bježeći pred partizanima, uputio ka Mostaru, da bi, kao i Jusuf Muraspahić, bio uhvaćen na Kričanjima i tu strijeljan od strane partizana.
Strijeljanje su preživjela petorica Nevesinjaca – Omer i Huso Maslo, Smajo Šikalo, Huso Ćehić i Juso Šarančić. Zahvaljujući ovim ljudima saznalo se za tragediju na Kričanjima. Prije strijeljanja većina zarobljenih je bila vezana u bodljikavu žicu. Nafija također navodi da su se smaknuća dešavala na cijelom potezu od Nevesinja pa do Podveležja. Naime, partizanske zasjede bile su locirane i u rejonu Grepka (ulaz u Nevesinje iz pravca Mostara) i tu su ubijali svakoga ko je naišao – potpuno neselektivno.
Kao najodgovornije za ove zločine Nafija navodi Čedu Kapora i, posebno izdvajajući, Vladu Šegrta, komandanta 10. hercegovačke udarne brigade koji je i dao već pomenute „odriješene ruke“ partizanskim jedinicama u Nevesinju – u prevodu to je značilo „ubijte koga želite“.
Teren oko jame u Bišini su zakrčili leševi pa su partizani naredili da se ubacuju u jamu. Radi zatiranja traga zločinu, naredili su da se gradsko smeće baca u jamu. Tako je stratište postalo i danas aktivno gradsko smetljište.
Sve do danas nikad nije sankcionirano ideološko i etničko čišćenje Hercegovine koje su počinili partizani. Pod plaštom plemenite ideje borbe protiv nacizma i fašizma, masovna ubistva nedužnih ljudi neki i danas neki slave kao pobjedu, nevješto maskirajući etničko i ideološko čišćenje.
Izvor: Preporod
