PAD ITALIJE
Nakon kapitulacije osovinskih snaga u Africi, 12. maja 1943., Saveznici se ustremljuju na Siciliju gdje se iskrcavaju 10. jula 1943. godine.
Nakon savezničke invazije Sicilije pojavljuju se dvije struje protiv Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio inauguracija odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz distanciranje od Njemačke; te ona s ciljem svrgavanja Dučea i fašista uopće, koja je uključivala tri politički i vojno važne osobe – kralja Victora Emmanuela III., maršala Badoglia i generala Ambrosia. Obje su struje odigrale važne uloge u procesu rušenja Mussolinija s vlasti.
Sam pad diktatora započeo je 24. jula 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju s odnosom glasova 19:7. Vijeće je time dalo legitimnost daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja Mussolini je očekivao njegovu podršku, ali ga je ovaj je bez oklijevanja dao uhapsiti.
Kralj je potom proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je već uvečer 25. jula pokušao uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što ovi nisu progutali. Badogliova je vlada gotovo odmah počela „ispipavati“ Saveznike preko diplomatskih predstavništava u Portugalu, a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja. Razgovori sa saveznicima ne daju željene rezultate. Saveznici zapravo uopće ne žele fašistima obećati ništa i traže bezuslovnu kapitulaciju.
Bezuslovna kapitulacija Italije, tačnije Primirje s Italijom potpisano je između Saveznika i Italije 3. septembra 1943. u mjestu Cassibile na Siciliji, a time je Italija prešla na stranu Saveznika. Službena objava kapitulacije dogodila se 8. septembra 1943.
Iako bez saznanja o talijanskoj izdaji, Nijemci su zaključili da je kapitulacija Italije postala izvjesnom prijetnjom. Za taj su se događaj pripremili stvorivši grupu armija „B“, pod komandom feldmaršala Erwina Rommela, na području sjeverne Italije, Slovenije i Istre sa zadatkom intervencije prema planu „Alarich“. Osim u Italiji, Sloveniji i Istri, Nijemci su pristupili i reorganizaciji vojne strukture na Balkanu gdje je odgovornost pala na grupu armija „F“, pod komandom feldmaršala Maximiliana von Weichsa, ujedno i glavnog komandanta sektora „Jugoistok“, sa štabom u Beogradu.
Objava talijanske kapitulacije Nijemce stoga nije uhvatila nespremne, ali im je stvorila velike probleme, jer su visoko kvalitetne oklopne, motorizirane i vazdušno-desantne jedinice morali poslati na jug kako bi razoružale donedavne saveznike, zakrpile talijansku „čizmu“, te osigurale Istru i Dalmaciju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, umjesto da ih upotrijebe u životno važnim borbama na sovjetskom frontu.
Talijanski građani su bili zbunjeni, jer više nisu znali na čijoj su strani. Nijemci su reagovali brzo i zauzeli veliki dio Italije, uključujući Rim. Saveznici će u sljedećim mjesecima morati voditi krvave borbe da potisnu njemačku vojsku iz Italije. Istovremeno će se Talijani podijeliti na dvije struje – dio njih prisupit će obnovljenoj talijanskoj vojsci ili partizanima na strani Saveznika, a drugi će se boriti za Talijansku Socijalnu Republiku, Mussolinijevu novu državu u sjevernoj Italiji.
Nakon proglašenja talijanske kapitulacije, Ante Pavelić je proglasio pridruživanje Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Time su poništeni nepopularni Rimski ugovori kojima je Pavelić Dalmaciju bio prepustio Italiji 1941. godine. U stvarnosti su glavnu riječ u upravljanju Dalmacijom imali Nijemci, a dio njenog teritorija kontrolisali su Titovi partizani.
