POGLAVNIKOVA DŽAMIJA – objekat za “hrvatsku stvar”

Već smo navikli da Bošnjaci nekritički dijele razne sadržaje na facebooku, ne provjeravajući njihovu svrsishodnost. Tako ovom društvenom mrežom kruži fotografija tzv. zagrebačke džamije podignute u toku Drugog svjestkog rata koju su nakon rata komunističke vlasti porušile.

O čemu se zapravo radi.

U pitanju je zgrada Doma likovnih umjetnika, djelo hrvatskog arhitekte Ivana Meštrovića kojoj je fašista Ante Pavelić dodao tri munare i nazvao džamijom. A to nije uradio jer je volio muslimane već je to uradio da ih pridobije za „hrvatsku stvar“.

Ne želim ovdje suditi muftiji i imamima u tzv. NDH. Rat je bio, trebalo je sačuvati glavu i sigurno nije im bilo lako. Ali, rat je odavno prošao i barem danas nije nikakav problem reći istinu i stati iza nje. Nije nikakav problem jasno i glasno reći: Fašizam je zlo! Ko volli Allaha i Poslanika on prezire fašizam i fašiste i ne dozvoljava da takvo zlo na bilo koji način uprlja čistoću vjere.

Ne plačite za “poglavnikovom džamijom”. Od koga je, ne treba nam.

Ali, evo i crtice o džamiji, pa prosudite sami.

 

Prema ideji najistaknutijeg hrvatskog akademskog kipara Ivana Meštrovića u Zagrebu je 1938. godine izgrađen izložbeni paviljon u spomen na prvog jugoslovenskog kralja Petra I Karađorđevića. Paviljon je izgrađen na Trgu kralja Petra I Velikog Oslobodioca. Gradnja je trajala četiri godine (1934 – 1938) i u to vrijeme bio je to jedinstveni izložbeni prostor u Evropi i svijetu.

Nakon tri godine (1941), za vrijeme tzv. NDH i Ante Pavelića trg je preimenovan u Trg Kulina bana a paviljon je pretvoren u prvu zagrebačku džamiju koja se službeno zvala Džamija poglavnika Ante Pavelića i zvanično je otvorena 19. avgusta 1944. godine.

Poglavnik dr. Ante Pavelić je već u julu 1941. odlučio graditi džamiju u Zagrebu. Najpodesnije i najdostojnije mjesto mu se činilo u centru Zagreba u objektu umjetničke galerije. Pavelić je tada izjavio: „Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi žig robovanja, jer se zove imenom “kralja oslobodioca”. Ja ne mogu ovaj žig dostojnije izbrisati nego da iz ovog hrama učinim džamiju. Zašto? Zato, jer je muslimana u Srbiji nestalo onda, kada je srušena zadnja džamija. Kao znak da ih u hrvatskom narodu neće nestati, postavlja se u glavni grad njihova džamija. Muslimanska krv naših muslimana je hrvatska krv, muslimanska vjera je, dakle, hrvatska vjera, jer su u našoj zemlji njeni pripadnici hrvatski sinovi.“

Džamija, na trgu Kulina bana, građena je po osnovi arhitekta Stjepana Planića iz kamena sa ostrva Brač. Imala je 3 munare koje su bile oko 45 metara visoke. Na munare su postavljeni alemi.

Prostor džamije iznosio je 1300 kvadratnih metara. Pitanje akustike riješeno je postavljanjem nove kupole, na koju je takođe stavljen polumjesec sa zvijezdom. Sa sredine kupole visio je ogromni svijećnjak težine preko 1000 kg,  sa 140 svijeće podijeljene u tri reda. Ispod kupole napravljena je rozeta. Tu je na crvenoj podlozi velikim slovima, arapskog pisma, napisano: Predobri Bože, spasi nas! Novi prozori bili su izgrađeni od olovnog stakla.

Na ulaznim vratima u džamiju stajala je mermerna ploča sa slijedećim natpisom:

U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga Jedinoga, te u znak pažnje prema muslimanima, podiže poglavnik Dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere Islama, skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske, koja da bi vazda sretna bila.

Prvi ezan sa munare čuo je se 14. januara 1943. godine. Bio je to prvi ezan u historiji grada Zagreba. Džamija je zvanično otvorena 19. avgusta 1944. godine. Sve zvanice uključujući i muftiju i imama su u cipelama ušli u džamiju i održali srdačne govore ispred mihraba džamije.

Tokom svog rada džamija je bila dupke puna domobranima iz Bosne i Hercegovine koji su službovali u Zagrebu.

Nepunu godinu dana kasnije u Zagreb je ušla Jugoslovenska armija. Zagrebački muftija Ismet ef. Muftić je obješen na ulaznim vratima u džamiju.

Džamija je i dalje nastavila sa radom. U nju su dolazili vojnici-muslimani iz partizanskih jedinica. Naročito je bilo puno vojnika sa Kosova i Makedonije koji su u njoj obavljali namaze. Dok su god muslimani-partizani dolazili u džamiju, ona je bila pošteđena rušenja. Zato su vlasti odlučile premjestiti muslimane vojnike iz Zagreba kako bi se mogli srušiti minareti, a džamiju pretvoriti u muzej.

Tri godine je trajala „bitka“ zagrebačkih muslimana za opstanak džamije.  Od tadašnjeg reisu-l-uleme Ibrahima ef. Fejića tražio da interveniše da se džamija poštedi, ali je ovaj odbio to učiniti, nego je pisao hrvatskim vlastima da muslimanima dodjele prostorije u kojima će obavljati namaze i druge aktivnosti. Tadašnji ministar šuma BiH i predsjednik Vrhovnog Sabora IZ Sulejman Filipović napisao je pismo Vladimiru Bakariću u kome mu nudi muslimansku radnu snagu kod rušenja džamije.

Početkom 1948. godine nalog za rušenje minareta i preuređivanje džamije u Muzej narodnog oslobođenja potpisao je tadašnji potpredsjednik Predsjedništva Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, a do rata obućarski šegrt Mika Špiljak. Poslove rušenja minareta obavili su njemački vojni zarobljenici.

Miroslav Krleža je o Poglavnikovoj džamiji rekao sljedeće: „Vidite ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije“.

U objektu se danas nalazi Dom likovnih umjetnika „Ivan Meštrović“. Prilikom renoviranja otkriven je mihrab poglavnikove džamije koji je bio zazidan prilikom pretvaranja džamije u muzej. Mihrab se danas nalazi u Islamskom centru u Zagrebu.