POKRET NESVRSTANIH BANANA DRŽAVA
Pokret nesvrstanih bio je nebitan faktor u svjetskoj politici. Nisu odlučivali o ni o čemu, niti su imali ikakav uticaj da su mogli svoju volju nametnuti blokovima.
Na nikakvo razoružanje i mir u svijetu nisu mogli uticati, a o značaju nečijeg zalaganja za takvu politiku govori i to da se za mir u svijetu zalažu i misice na izborima ljepote… Na pitanju naoružanja su se lomile usijane glave u Moskvi i Washingtonu pa nisu znali kako izaći na kraj jedni s drugima, a kamoli da će im neki poglavica iz centralne Afrike ili kralj iz Bruneja o tome pričati.
U doba hladnog rata kada je cijeli svijet plesao po notama Washingtona i Moskve, kasnije nešto Pekinga; kada su Ujedinjene nacije bile drugorazredna ustanova, Nesvrstani su bili samo trećerazredna ekipa koju niko nizašta nije pitao.
Svi oni su na neki način naginjali ili prema SSSR-u (većina) ili poneki prema zapadnom bloku. Posebno kad bi zagustilo na relaciji Washington-Moskva ili po pitanju rješavanja nekih kriznih žarišta koja su se javljala 60-ih i 70-ih; tu se onda vidjela “nesvrstanost“ članica i tobože čvrsto jedinstvo i usklađenost politike pokreta (a zapravo različitost nespojivih ideja i uređenja od kojih je pokret bio sačinjen: kapitalističkih država, prokomunističkih režima, republika, monarhija…)
Rijetko kad su kao “treći blok“ odlučno zajednički djelovale van blokovskih okvira, bilo da se radilo o kubanskoj krizi, izraelsko-arapskim trzavicama, sueskoj krizi, Vijetnamu, Afganistanu, itd.
Zapravo je SSSR na njih gledao kao na prirodne saveznike, iako je na samom početku bio oštro protiv pokreta. Ujedinjavala ih jedino mržnja prema SAD-u i Evropskim starim kolonijalnim silama.
SAD su na ideju pokreta gledale kao na način da zemlje trećeg svijeta ne padnu pod uticaj SSSR. Jedni su davali jeftine sirovine i stručnjake, a drugi kredite. Tu je bilo i zakletih komunističkih diktatura i američkih vazala. Kastro i Suharto su sjedili skupa iako je jedan mahao komunizmom pred nosom SAD-a, a drugi je proveo likvidaciju stotina hiljada ljudi pod optužbom da su komunisti…
Pokret nesvrstanih je nastao kao grupa diktatorčića koji su zatekli svoje narode u bijedi i ostavili ih u još većoj bijedi. Drugim riječima, krvoločni i pohlepni diktatori kojima je jedini cilj bio da im se drugi ne miješaju u unutardržavne poslove i da lakše mogu terorisati vlastite narode. Suharto, Idi Amin, Gaddafi, Castro, Saddam, Tito, Mugabe…koliko je samo žrtava ostalo iza njih.
Što se Jugoslavije i nesvrstanih tiče, možda su jedan od najboljih oruđa ekonomskog i tržišnog proboja Jugoslavije na stranom tržištu. Takođe, nesvrstani su povećali politički uticaj Jugoslavije u svijetu. Jugoslavija je barem znala ekonomski profitirati iz te grupe banana-država, iako politički nisu imali nikakvu važnost i incijativu.
Kod nas se prenaglašavala važnost tog pokreta kao nekakvog, tobože, trećeg bloka. Iz sasvim razumljivih razloga – da se pred domaćom javnosti naglasi Titov uticaj u svjetskoj politici i podupre kult ličnosti.
Pokret se slomio kada je Sovjetski Savez napao Afganistan 1979. godine. Dok su neke države podržavale sovjetsku invaziju, ostale članice Pokreta su se protivile napadu. Pokret nesvrstanih se bori za nalaženje smisla nakon kraja Hladnog rata. Jedina preostala država članica Pokreta u Europi je Lukašenkova Bjelorusija.
Što se Bosne i Hercegovine tiče, Pokret nesvrstanih definitivno jeste izgubio političku moć završetkom hladnog rata, ali je i dalje ogromno tržište na kojem mi kao pravna nasljednica osnivača imamo širom otvorena vrata. Zato je potez da Bosnu i Hercegovinu tamo predstavlja nekakav otpravnik poslova umjesto delegacije na visokom nivou izuzetno debilan.
Oni koji su nagovorili našu vlast da odustanu od delegacije na najvišem nivou će sigurno umjesto nas istim tim državama članicama prodavati svoje oružje, municiju, dalekovode, graditi im hidrocentrale, a siguran sam da smo tamo mogli sklopiti poslove velike vrijednosti u gore navedenim granama industrije, kao što to danas rade Srbija i Hrvatska.
