POSLJEDNJI UČESNIK DRUGOG SVJETSKOG RATA – predao se 1974. godine
Drugi svjetski rat završio je u Evropi 8. maja 1945. Što se tiče jugoistočne Azije i Okeanije, mir je došao tek nekoliko mjeseci kasnije, 2. septembra, kada se Japan konačno predao. Osim jednog čovjeka. Za njega je Drugi svjetski rat završio tek 1974. godine.
Hiro Onoda je rođen 19. marta 1922. u porodici samuraja, što je odredilo njegovu karijeru. S 18 godina upisao se u pješadiju carske japanske vojske. Onoda je postao komandant i obavještajni oficir. Dana 26. decembra 1944. poslan je na ostrvo Lubang na Filipinima. Luban se nalazi oko 100 km jugozapadno od glavnog grada Manile.
Onodova misija bila je: 1. učiniti sve što je mogao kako bi sabotažama i gerilskim operacijama usporio Amerikance i 2. da ne umre.
Međutim, Amerikanci su vrlo brzo, već 28. februara 1945. zauzeli Lubang. Dok su se ostali predali, Onoda i još tri njegova vojnika, poručnik Yūichi Akatsua, kaplar Shōichi Shimada i desetar Kinshichi Kozuka, nisu.
Dok su Amerikanci zauzimali ostrvo, Onoda je naredio da se povuku u brda. Nisu imali nikakve komunikacije sa svojom komandom, tako da nisu ni znali da su bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasako niti da se Japan predao u septembru 1945. Njih trojica nisu odustajali.
Znajući da na vellikom prostoru Tihog okeana još uvijek ima grupa japanskih vojnika koji se nisu predali, Amerikanci su iz aviona bacali letke kako bi ih obavijestili da je rat gotov. Ali Onoda i njegovi ljudi odbili su povjerovati u to. Bili su uvjereni da je to varka i poziv na predaju, što oni nikad ne bi učinili.
Krajem 1945. godine japanski general Tomoyuki Yamashita izdao je naredbu o predaji koja je također masovno bacana iz aviona. Grupa je zaključila da je i ona lažna.
Hranili su se kokosovim orasima, bananama, ukradenom stokom. Ako bi naišli na nekog usamljenog civila, bez milosti bi ga ubili. U septembru 1949. poručniku Akatsuu je bilo dosta svega, pa je otišao i predao se Filipincima.
Bojeći se da će ih Akatsu izdati, preostala trojica povukla su se dublje u džunglu kako bi izvršili Onodinu prvobitnu misiju – sabotaže. Bilo je mnogo sukoba s policijom i civilima, uglavnom filipinskim poljoprivrednicima kojima se nije sviđalo što im neko krade stoku i ubija sugrađane. Kako se povećao broj smrtnih slučajeva, potraga za Japancima se pojačala. Onodinoj grupi je to bio dokaz da se rat još uvijek vodi.
Očajna u želji da ih natjera na predaju, japanska vlada 1952. godine štampala je više letaka – ovaj put sa slikama njihovih porodica. Onoda je opet zaključio da je to još jedan trik. U junu 1953., trojka je imala pucnjavu s nekim ribarima – od kojih je jedan upucao Shimadu u nogu. Preživio je, ali je ubijen tokom druge pucnajve, 7. maja 1954. U još jednoj pucnajvi 19. oktobra 1972. ubijen je i Kozuka, pa je Onoda ostao sam.
Sljedeće dvije godine poljoprivrednici su morali trpiti spaljivanja polja riže i krađu stoke, dok se Japan neprestano izvinjavao filipinskoj vladi.
Novinar Norio Suzuki dao je sebi zadatak da pronađe Onodu. Dana 20. februara 1974. ga je pronašao, ali Onoda se i dalje odbio predati. „Šta je potrebno da bi se predao?“ – upitao ga je Suzuki. „Direktno naređenje mog komandanta“, bio je Onodin odgovor.
Suzuki se vratio u Japan i pronašao majora Yoshimija Taniguchija. Taniguchi se vratio u Lubang i službeno Onodu razriješio dužnosti 9. marta 1974. – 29 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Oduševljen što odlazi, filipinski predsjednik Ferdinand Marcos službeno je oprostio Onodi zbog višestrukih ubistava. Onoda se vratio u Japan i osnovao školu za preživljavanja za djecu, nadajući se da će ih to ojačati. Umro je u 92. godini, 16. januara 2014. godine.
