SPORAZUM PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ IZ 1954. – račun bez krčmara
Iz Buenos Airesa stigla je 11. augusta 1954. godine vijest o izmirenju dvojice ljutih neprijatelja. U prisustvu najbližih saradnika, Ante Pavelić, poglavnik NDH i Milan Stojadinović, bivši predsjednik jugoslovenske vlade uoči rata, u Buenos Airesu (Argentina) dogovorili su sporazum Srba i Hrvata, sporazum koji predviđa veliko pomirenje i razgraničenje dvaju naroda. Bivši lideri obavezali su se da priznaju buduće samoopredjeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički da rade na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i djece na objema stranama za vrijeme Drugog svjetskog rata…
Stojadinović je istakao da je sporazum jedini način da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živjeli u posebnim državama i uvijek u najboljem prijateljstvu te da će opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u odbrani zajedničkih interesa.
Titova Jugoslavija se dijeli na veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. Slovencima se priznaje država na prostoru koji je u to vreme Slovenija i pokrivala.
Sporazumna granica Srbije i Hrvatske od sjevera prema jugu između Hrvatske i Srbije bila bi sljedeća: granica je trebala pratiti već postojeću između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR Bosnom i Hercegovinom. Zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu do ušća rijeke Bosne.
Bosna i Hercegovina je podjeljena na pola, rijekom Bosnom, a zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom tim tokom do Jadranskog mora. Sarajevo je, u toj podjeli, pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Stojadinović je objasnio da je zapadna Bosna, istina, uglavnom naseljena Srbima, da je Banja Luka veliki srpski grad ali da se zarad opštih interesa nešto mora žrtvovati. Kao protivuslugu Pavelić je pristao da Dubrovnik uđe u sastav srpske države kao, uostalom, i značajan dio jadranske obale, pošto je Stojadinović insistirao da takva Srbija obavezno bude pomorska zemlja.
Makedonija nije spominjana, ali se može pretpostaviti da ju je Stojadinović zamišljao u okvirima Srbije.
Sporazum je predviđao mirno preseljenje (uz razmjenu imovine) svih Srba koji bi se zatekli u okvirima Hrvatske, te svih Hrvata koji bi se zatekli u okvirima Srbije (svi pripadnici islamske vjeroispovijesti uzeti su kao Hrvati, što znači da bi i muslimani Sandžaka bili razmjenjeni za Srbe na osnovu sporazuma).
Sporazum je podrazumijevao potpuno međusobno uvažavanje obje nacije na ravnopravnim osnovama, to jest međusobno priznanje na svim razinama (kulture, historije i jezika). Službeni jezik na teritoriju Srbije bio bi isključivo srpski jezik ekavskog izgovora uz ćirilično pismo, a na teritoriju Hrvatske isključivo hrvatski jezik ijekavskog izgovora uz latinično pismo. Stojadinović je izražavao spremnost da one etničke Srbe koji ostanu u granicama Hrvatske tretira Srbija kao „pravoslavne Hrvate“.
Ustaška je emigracija kritikovala svoga bivšeg poglavnika jer je odustao od Drine, po njima historijske hrvatske granice, o čemu svjedoči izreka: „Sve do Drine!“. Prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji u ustaškom emigrantskoj štampi uspoređivano sa prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji, 1941. Godine, a taj je potez značio nacionalnu izdaju za tvrde ustaše.
Srpska četnička i ekonomska emigracija nije se ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.
Na kraju se sve smirilo, pošto su vijesti iz Jugoslavije bile krajnje obeshrabrujuće. Titova država je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagovještavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić.
A kako je na sve to gledao Tito? Nazivao ga je račun bez krčmara i naredio je da u jugoslovenskim medijima o dogovoru Pavelić-Stojadinović ne bude objavljeno nijedno jedino slovo tako da Jugosloveni u prostoru od Vardara do Triglava o tome ništa nisu znali. Kada je došlo vrijeme da sve može objaviti, ova argentinska epizoda više nikoga nije interesovala.
Da li je famozni sporazum ikada potpisan? Nije. Sve je bilo dogovoreno, pripremljeno i stavljeno na papir ali nije potpisano. Stojadinović je tražio da tom činu prisustvuju preživjeli članovi posljednje vlade NDH, ali je Pavelić to odbio. Dva dana uoči potpisivanja Stojadinović obaveštava Pavelića da se sve odlaže.
——————
Milan Stojadinović je bio predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije od 24. juna 1935. do 5. februara 1939. godine. Krajem 1938. se susreo sa italijanskim ministrom inostranih poslova, grofom Ćanom. Načelno je dogovoreno da Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim rijekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obavještava Britance a ovi mu izdaju naređenje da smijeni Stojadinovića. Vladu preuzima Dragiša Cvetković, pravi sporazum sa Vlatkom Mačekom i tako dolazi do uspostave Banovine Hrvatske.
Uoči njemačkog napada na Jugoslaviju, Milan Stojadinović je 18. marta 1941., prognan na grčki teritorij, a zatim predan Englezima. Nakon rata, 1948. odlazi u Argentinu i nastanjuje se u Buenos Airesu, gdje je Pavelić stigao uz pomoć Vatikana, odmah po okončanju Drugog svjetskog rata.
