ZLATNO DOBA ATINE
Zlatno doba Atine ili Periklovo doba jeste razdoblje grčkog polisa Atine od protjerivanja Persijanaca iz Grčke do početka Peleponeskog rata, odnosno od 480. do 404. godine p.n.e. Ovaj period atinske historije odlikovala je politička hegemonija, veliki ekonomski rast i kulturni procvat, razvoj demokratije i trgovine kao i osnivanje i jačanje Atinskog pomorskog saveza.
Tada Atina postaje ognjištem mudrosti za Grčku, povezujući religiju, filozofiju, politiku i umjetnost u skladnu cjelinu, dajući primjer cjelovitog djelovanja države. U 5. veku p.n.e. stvarali su neki od najvećih mislilaca Atine i uopšteno antičkog svijeta: pisci Eshil, Sofokle i Euripid, zatim historičari Herodot i Tukidid, ljekar Hipokrat i filozofi Platon i Sokrat.
Periklo nije ostavio nikakav pisani dokument, no državnikov govor iz pera onovremenog historičara Tukidida, a kojeg on označava kao Periklov, može nam poslužiti za oslikavanje Periklova pogleda na strukturu države:
“Mi imamo ustav koji ni po kome drugome nije građen i mi sami više služimo drugima za ugled, nego što bi trebalo da se u tome ugledamo na druge. On se naziva demokracija, jer se uprava države ne zasniva na manjini građana, nego na njihovoj većini i svako u svojim privatnim poslovima ima po zakonu jednaka prava s drugima, dok u javnom životu svojim ličnim ugledom, što ga zna steći, postigne časti prema tome kako se u tom poslu odlikuje, ne zato što je član staleža, nego zbog svojih zasluga; i nijednom siromahu, ako je sposoban koristiti državi ne ometa u tome neugledan položaj.”
U Periklovo doba pristup vlasti imali su svi staleži, osim najnižeg, tako da su narodnu skupštinu – ekleziju – činili svi punopravni i punoljetni građani Atine.
Skupština je svake godine birala vijeće od 500 članova – bule, koje je vodilo državne poslove. Zbog veće učinkovitosti rada, vijeće je bilo sastavljeno od deset odbora – pritanija – s po pedeset članova, a svaki je taj odbor vodio državne poslove tokom mjesec dana.
Deset porotničkih sudova – helieja, donosilo je odluke o žalbama protiv državnih činovnika. Svi državni činovnici imali su ograničen mandat, a birani su žrijebom, kako bi se sačuvala što veća vlast demosa i spriječilo da se netko ne izdvoji, uspostavljajući tiraniju. Stoga je i uveden ostrakizam (grč. ostraka, glasovanje crijepićima) kojeg je kao zaštitu atinskog uređenja u drugoj polovici VI vijeka p.n.e. uveo Klisten. Narodna skupština mogla je tako na deset godina prognati osobe velikog političkog ugleda i moći, ne oduzimajući njihovu imovinu i društveni položaj, a na temelju izglasavanja za koje je bilo potrebno samo to da šest hiljada glasača napiše na glinenim pločicama ime iste osobe.
Iako se može učiniti da je ostrakizam bio dobar način da se zaštite interesi Atine, mnogi ugledni Atinjani bili su žrtve “volje naroda”. I Sokrat je iskusio prevrtljivost demokratije, a i samom Periklu Atinjani su pred kraj života oduzeli čast stratega i novčano ga kaznili. Čast i novac ubrzo su mu vraćeni, ali ostala je činjenica da je nastradao upravo onaj koji je u tom vremenu bio najzaslužniji za procvat Atine.
U državni sistem Periklo uvodi dnevnice za sve izabrane činovnike. Na taj način privlači narod na svoju stranu, nasuprot aristokratske opozicije, te 443. g. p.n.e. biva izabran za jednog od deset stratega (jedinu funkciju s mogućnošću ponovnog izbora) i tu ulogu zadržava petnaest godina. Strateg je imao samo vojne odgovornosti, ali Periklo je svojim autoritetom uspijevao ishoditi i mnoge druge odluke.
Na čelu Atinskog pomorskog saveza bio je savjet sa sjedištem na svetom otoku Delu. Tamo je u Apolonovu i Artemidinu hramu bila pohranjena i saveznička blagajna. Periklo taj novac koristi da bi ostvario viziju Atine kao središta kulturnog života grčkog svijeta. On inicira preduzimanje mnogih građevinskih radova s ciljem podizanja Akropole na uzvisini iznad grada.
Prema historičaru Diodoru, takvi građevinski poduhvati, plaćeni iz zajedničke blagajne, nisu naišli na odobravanje atinskih saveznika, stoga su – isprva tiho, a onda sve glasnije – zamjerali Periklu neoprezno i neopravdano trošenje novca.
Periklo se potpuno predavao državničkim dužnostima, odbijao je sve pozive na zabave i kažu da je mogao biti viđen u gradu jedino onda kad je išao prema gradskom trgu i vijećnici. Živio je skromno, izbjegavajući raskoš i sjaj i uživajući samo ono što je bilo najpotrebnije za život njemu i porodici.
Atinjani su ga cijenili jer je omogućio da njihovo učestovanje u vlasti bude plaćeno, život ugodniji, a uticaj i slava u grčkom svijetu veći.
Što se vanjske politike tiče, Atina je i u Periklovo doba imala najviše problema u odnosima s Perzijom i Spartom. Periklo postiže mir s Perzijom. Na poticaj Perikla, 456. g. p.n.e. Sparta i Atina potpisuju tzv. tridesetogodišnji mir.
Godine 431. p.n.e. započinju tzv. Peloponeski ratovi. Atina je u prednosti jer izbjegava kopnene sukobe i svojom mornaricom napada Peloponez, ali kada u Atini izbija epidemija kuge koja je pokosila atinsko stanovništvo, a s njime i Perikla, prilike se posve mijenjaju. Njegovi nasljednici nisu imali dovoljno političke i vojne mudrosti, a niti povjerenja naroda, tako da 404. g. p.n.e. Atina biva konačno poražena. Tada se raspada i atinski savez grčkih država s Atinom kao predvodnicom.
