IVAN GORAN KOVAČIĆ
Mrzimo vas, hulje, Mrzimo, krvnici, Vi, pljačkaške rulje! U majčinoj klici Kunu vašu djecu Utrobe svih žena.
Naše ljute guje Kroz kost će vam gmizat, Pobješnjele kuje Crijeva će vam lizat Muhe zukavice i smrdljivi crvi Osvetu će množit u crnoj vam krvi.
Srcem bismo jeli Pogano vam meso, Na lešine sjeli I kliktali bijesno, Smrdežima vašim punili bi pluća Za pobjede nove, nova nadahnuća.
Postoji kontroverza o nastanku ove pjesme koja ključa i prosijava mržnjom. Ona predstavlja zaokret koji se dogodio kod Kovačića. Ta mlada senzibilna duša preokrenula se kada je vidjela šta su partizani nemilosrdno činili. Znao je kako je Sava Kovačević spalio dva sela na Sandžaku, Ozriniće i Katunsku Nahiju, vidio je ubijanje civila u Kulen Vakufu, upoznao je prijeku narav Moše Pijade.
Sve to tako je uticalo na Kovačića, da je napisao ovu poemu koju je uz logorsku vatru i pročitao. Ali ova pjesma o mržnji protumačena je kao kritika i mržnja prema zločinima partizana. Da bi se riješili nepodobnog i razočaranog pjesnika namjerno su ga uveli u četničku zasjedu ostavljajući ga bolesnoga u šumi iznad sela Prijeđel blizu Sutjeske, gdje je zarobljen skupa s ljekarom Simom Miloševićem.
Postoje dvije verzije njegovog smaknuća, jedna da je zaklan, a druga ubijen hicem u glavu. U obje verzije navodi se kao ubica četnik Boro Blagojević.
Navodno postoje pisani tragovi o Kovačićevu prevratu i njegovom smaknuću. No, komunistička arhiva je i danas nedostupna.
Ovo je u “Hrvatskom tjedniku” iznio dr. sc. Antun Mateš.
Ono što smo mi učili o Ivanu Goranu Kovačiću uglavnom je vezano za poemu “Jama”.
Ta antiratna poema nastala je početkom 1943. po dolasku u partizane, kao protest ratnom nasilju i ustaškim zločinima.
Pisana je u prvom licu pa kao monološka ispovijed vodi čovjeka iz života u smrt i ponovno ga vraća u život u obliku duhovne ljepote pjesme.
Radi se o civilu koji je tokom rata odveden na masovno pogubljenje i koji je jedini preživio. Zahvaljujući opisu osjećaja i proživljenih dojmova za vrijeme pogubljenja te uz pomoć naracije, kasnije govori o osloboditeljima partizanima, stradalima te o izlasku iz jame. Pjesmu je prvi put čitao ranjenicima Prve proleterske divizije glumac Vjekoslav Afrić. Jama još uvijek ostavlja dojam na svakog čitatelja koji je odluči pročitati.
Ivan Goran Kovačić rodio se godine 21. marta 1913. u Lukovdolu od oca Ivana (Hrvat) i majke Ruže (Jevrejka; rođ. Klein). Po završenoj maturi upisao je slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo je prekinuo studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu.
Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike krajem godine 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima. Nakon bitke na Sutjesci teško bolestan, uz nadzor dr. Sime Miloševića, ostavljen je u blizini Foče. Tu ih pronalaze četnici i ubijaju 12. jula 1943. godine.
Njegov grob ostao je nepoznat. Baš kao što je i predvidio u pjesmi “Moj grob”:
“U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum”
