TRŠĆANSKA KRIZA – “život damo – Trst ne damo”

Jugoslovenska armija je imala punu kontrolu nad gradom sve do 12. juna 1945. kada se morala povući pod diplomatskim pritiskom Zapadnih saveznika. Taj period je poznat kao “40 dana Trsta”.

Jugoslavenska armija je 1. maja 1945.g. ušla u Trst. Zanimljivo je da su Trst branile njemačka 97. divizija Grupe armija E i četnička Dinarska divizija. U Trst su s 2 dana zakašnjenja došle britanske i novozelandske snage. Josip Broz Tito je namjeravao Trst uključiti u novoformiranu socijalističku Jugoslaviju. Britanski general Harold Alexander, komandant Savezničkih snaga, je tražio odlazak jugoslavenske vojske iz Trsta. Između dvije vojske je došlo do napetosti, pa je britanski general William Morgan predložio dogovor o razgraničenju između dviju vojski.

Jugoslavenski vrh se sa prijedlogom složio 23. maja 1945. Dana 10. juna potpisan je sporazum u Duinu, o formiranju demarkacione linije, a nakon tog su se do 12. juna 1945. sve jugoslavenske jedinice povukle iz grada Trsta i buduće zone A iza takozvane Morganove demarkacione linije kojom je sporni teritorij podijeljen na Zonu A pod kontrolom angloameričkih snaga i Zonu B pod upravom jugoslavenske vojske.

Kompromisno rješenje o formiranju Slobodnog Teritorija Trsta (STT-a) prihvaćeno je 2. jula 1946. U januaru 1947 Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija izglasao rezoluciju 16, i predložio stvaranje Slobodne države Trst s okolicom. Ustav te provizorne države trebao je biti napisan u skladu sa međunarodnim pravom, a na čelu je trebao biti guverner kojeg su trebale odobriti četiri velesile stalne članice Savjeta bezbjednosti.

Na mirovnoj konferenciji u Parizu ministar vanjskih poslova Jugoslavije Stanoje Simić potpisao je 10. februara mirovni sporazum s Italijom na osnovu kojeg je osnovan Slobodni Teritorij Trsta (STT). Nakon ratifikacije sporazuma 15. septembra 1947. proglašen je Slobodni Teritorij Trsta. STT postao nezavisna država sa italijanskim i slovenskim službenim jezicima. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaljeva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 330 000 stanovnika.

Italijanski suverenitet nad STT je prestao, a nezavisnost bila osigurana pod pokroviteljstvom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Ugovorom je Italija, u korist Jugoslavije, morala prihvatiti odricanje od velikog dijela Istre, Rijeke, Zadra te kvarnerskih i dalmatinskih ostrva.

Zbog izrazito komunističkog uređenja zapadnoevropske sile nisu bile naklonjene Jugoslaviji. Poslije sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948.godine, Jugoslavija više nije imala povjerenja u Vijeće sigurnosti UN-a koje je odobravalo pritiske velikih sila na STT. Tokom jula 1949. FNRJ je uvela dinar kao sredstvo plaćanja u Zoni B, a 1950. je taj prostor uključila pod svoju ekonomiju.

Zahvaljujući antisovjetskim interesima Zapada, u Beogradu je 14. novembra 1951. zaključen Sporazum o vojnoj pomoći između vlada FNRJ i SAD-a. Jugoslavija je postala članicom Programa vojne pomoći za zajedničku odbranu i dobivala je naoružanje od SAD-a, Velike Britanije i Francuske.

Italijanska javnost je 1952. širom zemlje organizovala protivbritanske i protivameričke demonstracije tražeći pripjanje cjelokupne teritorije STT Italiji. Ispočetka, Američki State Departement nije pokazao razumijevanje za proteste Italije. Nastojali su iskoristiti trenutno zahlađenje odoosa FNRJ i SSSR te Tita privoliti da zemlju uvede u Atlantski vojni savez. Zapad više nije htio izdašno pokrivati jugoslavenske zahtjeve za finansijskom i vojnom pomoći bez aktivnog uključenja Jugoslavije u američke vojne planove.

Međutim, metoda uličnog pritiska Italijana je pokazala rezultate i Velika Britanija i SAD su dale podršku italijanskom zahtjevu za reorganizacijom uprave u Zoni A. Dana 10. oktobra 1953. vlade SAD, Velike Britanije i Francuske su objavile kako će iz Zone A povući svoje jedinice i upravu tog područja prepustiti italijanskim vlastima. Jugoslavija je na tu najavu odgovorila mobilizacijom i slanjem 50 000 vojnika prema granici s Italijom. Tito je istoga dana pri svom govoru u Leskovcu izjavio kako će ulazak italijanskih oružanih snaga u Zonu A biti smatran direktnim napadom na Jugoslaviju.

Tito je u govoru na zboru u Leskovcu istaknuo sljedeće: “Neko će možda na Zapadu reći ‘Eto ih, vidite kakvi su. I onda im dajte pomoć!’ Dobro, mi smo zahvalni za tu pomoć – mi smo stoput kazali – ali mi ne možemo prodavati našu zemlju za tu pomoć, ne možemo davati naše krvlju natopljeno tlo za tu pomoć. To ispada tako, a mi nećemo tako da bude.” Posebno je naglasio da “… mi onda odbijamo svaku pomoć!”. Na zapadu je ovaj Titov istup shvaćen kao odbijanje Jugoslavije pozivu za ulazak u NATO pakt.

Idućega dana, 11. oktobra, Tito je poručio s govora u Skoplju da će, u slučaju dolaska talijanske vojske, jugoslavenske snage ući u Zonu A.

U Trstu su od 4. do 6. novembra 1953. bjesnili nezapamćeni neredi. Saveznički vojnopolicijski kontingenti stavljeni su u neočekivanu situaciju obračuna s masama italijanskih demonstranata koji su manifestirali u korist pripajanja matici. Neredi sa šest mrtvih i desetcima povrijeđenih na objema stranama smirili su se nakon što su Savezničke snage zaposjele vitalne tačke u gradu.

Iako je državnom vodstvu Jugoslavije bilo jasno da za pripajanje Trsta ne postoje nikakve šanse, jugoslavenska odlučnost uticala je da savjet ministara vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije i Francuske odustane od odluke da ustupi Zonu A Italiji. Poslije toga čina, između Italije i Jugoslavije zaključen je sporazum o obostranom povlačenju trupa s granice Slobodnog Teritorija Trsta.

Nakon međunarodnih pregovora, u Londonu je 5. oktobra 1954. bio postignut sporazum o ukidanju STT-a. Zona A s otprilike 290 000 stanovnika bila je pripojena Italiji, a Zona B s 90 000 stanovnika Jugoslaviji, s korekcijom granice u jugoslavensku korist. Ovim sporazumom Hrvatska je zaokružila svoj suverenitet nad Istrom dok je Slovenija dobila izlaz na more priključivši primorske gradove Koper, Portorož i Izolu. Trst i njegova okolica su pripojeni Italiji uz garancije očuvanja i daljnjeg razvoja uloge slovenske nacionalne manjine u gradu i Julijskoj krajini.

Prema dogovoru jugoslavenske snage su 25. oktobra zaposjele manje dijelove Zone A koji su pripali Jugoslaviji. Istoga dana nadležnosti civilnih vlasti Jugoslavije proširene su na Zonu B. Sljedećeg dana, 26. oktobra 1954., u Trst su ušle italijanske vojne snage, čime je simbolično okončan devetogodišnji boravak angloameričkih jedinica u gradu i okolici. U luku su uplovili italijanski ratni brodovi, a grad je nadlijetala formacija od 24 mlazna aviona. Mjesec dana kasnije, 21. novembra, maršal Tito posjetio je dotadašnju Zonu B i u govoru održanom u Kopru poželio dobrodošlicu Slovencima, Hrvatima i Italijanima s tog područja u novu socijalističku Jugoslaviju.

Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima, koji je potpisan 10. novembra u italijanskom mjestu Osimo.

Nakon potpisivanja Londonskog memoranduma, između dvije države je sklopljen niz sporazuma u području finansija i robne razmjene. Zahvaljujući jačanju saradnje, Italija je od januara do oktobra 1955.g. postala najznačajniji trgovinski partner Jugoslavije.

Šoping u Trstu bio je godinama dio jugoslovenske svakodnevice. Procjene govore da je subotama iz Jugoslavije u Trst stizalo od 70 do 100 hiljada ljudi, petstotinjak autobusa, a radnim danima oko 25 hiljada jugoslovena. Ljudi su kupovali u Trstu ono što u to vrijeme nisu mogli dobiti kod kuće – kafu, šećer, ulje, farmerke, coca colu i mnogo čega drugog.