USTAŠKI LOGOR ‘SLANA’ NA PAGU – logor o kojem se ne smije znati
USTAŠKI LOGOR SLANA NA PAGU – logor o kojem se ne smije znati
Logor ‘Slana’ na Pagu bio je ustaški koncentracioni logor u blizini sela Metajne na ostrvu Pagu. Pag nije potpao pod talijansku okupaciju, već su ga talijanski fašisti prepustili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali su nadgledali događaje u Pagu. Logor je bio aktivan od 24. juna 1941. godine kada su dovedeni prvi zatvorenici.
Logor ‘Slana’ prostirao se na oko 5 hektara površine a bio je smješten na pustom području izloženom oštrim vremenskim uslovima na sjevernoj strani Paga, sa komandantom Mijom Babićem i zamjenikom Ivanom Devčićem Pivcem.
Prvi internirci logora na Pagu bili su 30 Jevreja uhapšenih u Zagrebu 20. juna 1941. godine. U ‘Slanu’ su dovedeni 24. juna. Taj datum možemo smatrati danom početka rada ovog logora. U vrijeme njihovog dolaska u ‘Slani’ još nije bilo ničega, osim golog kamena. Zatvorenici su u kamionima i stočnim vagonima dovoženi do Gospića, a dalje su do Karlobaga išli pješice. Do logora su iz Karlobaga prevoženi ribarskim brodicama, najčešće noću. Ustaše su za ovaj posao koristili brodice lokalnog stanovništva, koje je za obavljen posao bilo plaćeno. Bilo je angažovano devet brodica. Prema kazivanjima lokalnih svjedoka, neki vlasnici brodica pljačkali su zatvorenike jednako kao što su to radili i ustaše.
Prva saznanja o postojanju logoru ‘Slana’ dobivena su od Talijana. Prvi dokument dobiven je od pukovnika talijanske vojske Pietra Fiorettia koji je predvodio tih 150 talijanskih vojnika smještenih na Pagu, koji je rekao da je „bilo dovedeno u ‘Slanu’ 4000 osoba, koje su bile ubijene i bačene u more, a isto tako i poklane i zatrpane u jednu veliku jamu“.
Neka svjedočanstva o dešavanjima u logoru dobivena su i od zarobljenih ustaša nakon završetka rata. Ustaše su uglavnom bile mladi ljudi pa su ih ovdje obučavali vojnim disciplinama. O obuci, mučenju i ubijanju svjedočio je i jedan od njih:
„Starješine su nam dale naređenje da odvojimo 200 zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo mi to Hrvati i ustaše. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je počelo pravo klanje. More oko Paga bilo je crveno od krvi.“
Ante Zemljar, pisac iz Paga koji je 1941. godine imao 19 godina te se kasnije pridružio partizanskom pokretu, godinama gotovo na svoju ruku istraživao detalje o logoru ‘Slana’. Putovao je po bivšoj Jugoslaviji, čak i po Italiji, tražeći preživjele logoraše, tražio je i pronalazio dokumente, da bi svoja saznanja objavio 1988. godine u knjizi „Haron i sudbine”.
Logor ‘Slana’ je preživio samo jedan čovjek, pravnik dr. Oto Radan. Radan je jedan od onih koji su preživjeli pakao ‘Slane’ i to zato što je, pod pritiskom Vatikana, Pavelić kasnije donio odredbu po kojoj su se oslobađali oni Jevreji i Srbi čije su supruge bile Hrvatice i katolkinje, kao što je bila Radanova supruga.
Logor je bio okružen bodljikavom žicom, a na uzvišenjima oko logora bile su podignute osmatračnice. Oko logora na uzvisinama raspoređeni su ustaški stražari s puškama i mitraljezima.
Logor je bio podijeljen na dva dijela, muški (‘Slana’) i ženski (‘Metajna’), s tim da je muški još dodatno podijeljen na jevrejski dio i onaj u kojem su bili zatvoreni Srbi i komunisti. Kapacitet jevrejskog logora je bio od 600-1.000, a drugog logora do 5.000 ljudi. Tu su uglavnom bili srpski seljaci uhapšeni u primorskim selima, Lici i Bosni. Ustaše su ih nazivali četnicima te tukli odmah po dolasku u logor. Kada su bili postrojeni, za razliku od Jevreja nisu smjeli stajati, nego su morali čučati i to tako da ih je stražar uvijek mogao udariti nogom u glavu. Muški logori su bili opasani žicom a smještajnih kapaciteta je bilo nedovoljno pa je većina zatvorenika bila izložena nesnosnim vrućinama. Na toj kamenoj goleti, direktno izloženoj velebitskoj buri, bez pitke vode i vegetacije, nisu postojali nikakvi uslovi za normalan život.
Za hranu su im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali tako da su mnogi poludjeli od žeđi.
Masovna ubistva događala su se na lokalitetu u neposrednoj blizini logora, u susjednoj uvali, poznatom pod imenom Furnaža, nad Paškom Malinom i uvalom Slana. Radi se o pustom i krševitom dijelu, kakva je bila i uvala Slana, no ovdje je postojao tanak sloj zemlje koji je omogućavao zakopavanje ubijenih u plitke grobove. Tijela logoraša ustaše su često bacali u more, sa zavezanim kamenom oko vrata. Logoraši su ubijani uglavnom hladnim oružjem.
Zatvorenike se ubijalo ne samo planski, već ponekad i iz dosade. Logor je posjećivao i Maks Luburić kako bi nadgledao ide li ubijanje Srba i Jevreja po planu. Mnoga tijela bacana su u more, tako da ih je nemoguće pronaći, dok su mnoga zakopana u jame, što je otkriveno prvi put 1943. godine kada su partizani oslobodili Pag.
Logor je zatvoren između 21. i 23. augusta 1941. godine na zahtjev talijanskih okupacijskih vlasti. Prije zatvaranja veći dio zatvorenika je pobijen, dok je manji dio prebačen na kopno i odvezen ili u Jasenovac ili u neke druge logore. Ustaše odlaze ostavljajući iza sebe pusti logor i slabo prikrivene zločine. Leševi su bili prekriveni tek slojem zemlje i kamena debljine 10-15 cm. Od Metajne do svjetionika sv. Krištofora bilo je 10 masovnih grobnica. Procjenjuje se da je u logoru ubijeno šest do osam hiljada Srba, Jevreja i antifašista.
Lokalno stanovništvo još uvijek prešućuje postojanje logora ‘Slana’. Izraelska TV ekipa namjeravala je 2015. godine na Pagu snimati dokumentarni film o ustaškim logorima uspostavljenim početkom Drugoga svjetskog rata u uvali Slana i Metajni na Pagu, ali to nisu uspjeli jer su mještani Metajne pozvali policiju zbog neovlaštenog snimanja te je izraelska TV ekipa napustila Pag u pratnji policije.
Spomen ploča koja je u uvali Slana postavljena 1975. godine razbijena je početkom devedesetih. Identična ploča 2010. godine ponovo je postavljena, da bi i opet bila razbijena, a posljednji pokušaj obilježavanja mjesta konclogora Slana dogodio se 2013. godine, ali i tada je nakon svega nekoliko sedmica spomen ploča ponovo uništena. Mjesto logora danas nije obilježeno spomenikom ili spomen pločom.
Anti Zemljaru u proljeće 1993. godine kuća u Pagu je dignuta u zrak.
