PAD CARIGRADA 1453. GODINE

Smatra se da pad Carigrada 1453. označava kraj srednjeg vijeka. Međutim tok historije je neumitan i nikad ga ništa ne prekida. Ne postoji određena vremenska tačka za koju možemo reći: srednjovjekovni svijet se tada preobrazio u moderni.

Pad Carigrada čak je i na prostranom političkom području izazvao vrlo malo promjena. Osmanlije su već bili stigli do obala Dunava i postali prijetnja srednjoj Evropi; svako je mogao vidjeti da je Carigrad osuđen na propast, da se Carstvo, nešto malo veće od jednog oronulog grada, ne može održati protiv carstva čija je teritorija zahvatala veći dio jugoistočne Evrope i Male Azije, carstva koje je imalo odlučne upravljače i najbolju vojnu mašinu tog vremena.

Osvajanjem starog carskog grada, Osmanlije su ne samo stekli novu carsku prijestolnicu nego i osigurali trajnost svog evropskog carstva. Sve dok grad, čiji je položaj bio u središtu oblasti pod njihovom vlašću, na raskrsnici između Azije i Evrope, nije bio u njihovim rukama, nisu se mogli osjećati sigurnima.

Za Grke pad grada bio je još značajniji. Za njih je to zaista bio konačni završetak jednog poglavlja u historiji. Sjajna bizantska civilizacija je završila svoju ulogu u civilizovanju svijeta. Neuništivoj vitalnosti i hrabrosti grčkog duha pripada pohvala što helenstvo nije potpuno nestalo.

 

PRIPREME ZA OPSADU

sultan Mehmed II Osvajač

Kada je poslije smrti Murata II u februaru 1451. godine vlast preuzeo njegov sin Mehmed II Fatih Osvajač, kucnuo je posljednji čas Bizantu. Bizantska prijestolnica nalazila se usred osmanlijske teritorije razdvajajući azijske zemlje Osmanlija od njihovih evropskih posjeda. Prvi je zadatak mladog sultana bio da ukloni ovo tuđe tijelo i da osvajanjem Carigrada da svom carstvu jak centar.

Prije nego što će postaviti opsadu oko grada, Mehmed Osvajač je zagospodario Bosforom izgradivši tvrđavu Rumeli Hisari na evropskoj obali, prekoputa Anadolu Hisarija, utvrđenja koje je bio podigao njegov djed Bajazit. Nijedan brod nije smio proći kroz Bosfor bez Mehmedove dozvole.

bizantski car Konstantin XI Paleolog

Kad je bizantski car Konstantin XI Paleolog preko izaslanika protestvovao zbog jednostrane odluke, sultan Fatih je odgovorio: Ko me može spriječiti da u svojoj zemlji gradim šta hoću? Izvijestite vašeg cara da se sadašnji sultan ne može porediti s prijašnjim sultanima. Ono što oni nisu mogli – ja mogu, što oni nisu htjeli – ja hoću.” Poruka je bila jasna kao dan. Konstantin je pobijesnio i pozatvarao sve Osmanlije koji su se u tom trenutku zadesili u Carigradu. Među njima je bilo i nekoliko sultanovih dvorjana. Sultan Fatih ni na koji način nije reagovao na to. Konstantin shvata da je potez krajnje besmislen i ubrzo ih oslobađa. Tada šalje pismo izvinjenja koje sultan Fatih nije prihvatio. „Ili predaj grad ili se pripremi za bitku“ – bio je sultanov odgovor.

Planirajući zauzimanje Carigrada, sultan Fatih je naredio popravak i dogradnju tada postojeće flote i izgradnju novih plovila. Ubrzo je raspolagao flotom sačinjenom od trirema, birema i fusti Bio je i manji broj većih lađa s veslima i jedrima, kao i teških teretnih jedrenjaka.

Osmanska vojska se skupljala u Trakiji. Za njeno opremanje, kao i u slučaju mornarice, starao se sam sultan. Čitave zime u svim njegovim oblastima oružari su pravili štitove, šljemove, grudne oklope, đilite, mačeve i strijele, a inženjeri konstruisali baliste i ovnove za probijanje bedema. Mobilizacija je bila brza i potpuna. Skupljene su jedinice iz svih provincija, kao i svi vojnici koji su bili na odsustvu na svojim vojničkim dobrima. Regrutovane su hiljade neredovnih vojnika. Ostavljeni su samo garnizoni potrebni za zaštitu granica i održavanje reda u provincijama, kao i trupe koje je držao u Grčkoj. Veličina vojske ulivala je strahopoštovanje. Vjerovatno da je, sudeći prema osmanskim izvorima, broj redovnih trupa bio nekih osamdeset hiljada. Počasno mjesto pripadalo je janjičarskim jedinicama. Otkako ih je prije nekih dvadeset godina reorganizovao sultan Murat II, janjičara je bilo dvanaest hiljada.

Sama vojska je ostavljala snažan utisak. Posebno zastrašujuće djelovala su nova oruđa kojima je bila opremljena. Mehmedovoj odluci da u proljeće 1453. napadne Carigrad dobrim dijelom su doprinijeli prethodni izvanredni uspjesi njegovih topolivaca. Sultan Mehmed bio je svjestan značaja artiljerije. Još u ranim godinama svoje vladavine naredio je da se u njegovim livnicama isproba proizvodnja većih topova.

Urbanov top

U ljeto 1452. u Carigrad je došao ugarski inžinjer Urban i ponudio caru svoje usluge kao topolivac. Konstantin mu, međutim, nije mogao plaćati koliko je ovaj mislio da zaslužuje, niti ga je mogao snabdjeti potrebnom sirovinom. Urban je zato napustio grad i obratio se sultanu. Odmah je bio primljen u audijenciju i podrobno ispitan. Kad je rekao da može napraviti top koji bi raznio i zidove samog Babilona, dobio je platu četvorostruko veću od one koju je bio voljan da prihvati, kao i svu potrebnu tehničku pomoć. Za tri mjeseca napravio je ogroman top koji je sultan postavio na zidine tvrđave Rumeli Hisar, i njim je potopljen mletački brod koji je pokušao da probije blokadu. Mehmed mu je tada naredio da napravi dvostruko veći top. Taj je u januaru izliven i završen u Jedrenu. Procjenjuje se da je dužina njegove cijevi bila četrdeset pedalja (8 metara), dok je obim cijevi pozadi, gdje je punjena barutom, bila četiri (0,8 metara), a sprijeda gdje je punjena đuladima, dvanaest pedalja (2,4 metra). Za đulad se govorilo da su teška dvanaest centi (oko 400 kg). Čim je top bio gotov, četa od sedam stotina ljudi, kojoj je bilo povjereno da se o njemu stara, natovarila ga je na kola koja je vuklo petnaest pari volova. Mehmed je bio ushićen. Dvije stotine ljudi je poslato da poravnaju put prema Carigradu i pojačaju mostove. U međuvremenu su, pod Urbanovim nadzorom, izliveni i drugi topovi, ali nijedan neće biti tako ogroman i tako čuven kao ovo čudovište. Sultanov zanos bio je nesumnjiv. Više puta su ga čuli kako izražava odlučnost da bude vladar koji će odnijeti ovu za islam najveću pobjedu. Iz Jedrena je krenuo 23. marta. Sa posljednjim odredima svoje vojske stigao je pred bedeme grada 5. aprila.

U gradu je atmosfera bila potpuno drukčija. Prizor same osmanske flote, koja je krstarila Mramornim morem, i velikih topova s Urbanovim čudovištem na čelu, koji su se kloparajući približavali gradskim bedemima, kazivao je stanovnicima šta ih očekuje. Car je činio sve što je mogao. U jesen 1452. poslao je izaslanike u Italiju da mole hitnu pomoć. Odziv je bio slab. Papa Nikola je želio da pomogne a bez Mlečana je malo mogao i učiniti. Nijedna druga vlada nije obratila neku pažnju carevim molbama. Nikakvog odziva nije bilo. Đenovljanske vlasti su se uporno držale politike dvolične neutralnosti. Postojala je nada da će Janko Hunjadi, namjesnik Ugarske, iskoristiti trenutak kada su Osmanlije povukli bezmalo sve svoje trupe s granice na Dunavu. Ali Ugri su bili oslabljeni porazima pri kraju Muratove vladavine. Nijedan od pravoslavnih vladara nije bio u mogućnosti da pruži pomoć. Ruski veliki knez je bio suviše daleko, vlaški knez Vladislav II bio je sultanov vazal i sigurno ne bi krenuo protiv njega, srpski despot Đurađ je bio još odaniji vazal pa je čak poslao jedan odred vojnika da se pridruži Mehmedovoj vojsci.

Krajem marta, dok se osmanska vojska kretala kroz Trakiju, Konstantin je poslao po sekretara Francesa i naložio mu da napravi popis svih muškaraca, uključujući i monahe, sposobnih da nose oružje. Kada je sabrao spiskove, Frances je ustanovio da na raspolaganju imaju četiri hiljade devet stotina i osamdeset tri Grka i nešto ispod dvije hiljade stranaca. Brojevi su užasnuli Konstantina i naredio mu je da ih ne objavljuje. I italijanski očevici došli su do sličnog zaključka. Od nekih osamdeset hiljada sultanovih vojnika i hordi njegovih neredovnih trupa – veliki grad sa četrnaest milja bedema trebalo je da brani manje od sedam hiljada ljudi.

OPSADA

Do četvrtka, 5. aprila, čitava vojska je bila nadomak Carigrada, a sutradan, u petak 6. aprila, započela je opsada. Opsada Carigrada trajala je pedeset četiri dana, od 6. aprila do 29. maja 1453. godine.

Izvanredni strateški položaj Carigrada i jačina njegovih zidova često su spasavali Bizant, ali samo dok je ona nadmašivala ostale narode i u vojnoj tehnici. Sada je tehnička nadmoć bila na strani Osmanlija. Topovi su rješavali sve.

Snaga topova sultana Fatiha je iznenadila obje strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema u predjelu Harisijeve kapije je bio znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen. Ipak, tokom noći, branitelji grada su ih uspjeli donekle sanirati. Narednih dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice Likos. Veliki topovi su bili izuzetno efikasni tako da je za sedam dana skoro potpuno porušen dio bedema u zahvatu uvale koju formira Likos. Pri opsadi grada, Osmanlije su koristili ukupno šezdeset i devet topova organizovanih u četrnaest ili petnaest baterija, raspoređenih na mjestima koja su procijenjena kao najranjivija. Jedan od velikih topova je bio smješten nasuprot palate Vlaherna, gdje je bedem bio jednostruk i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško oruđe bilo je ispred šatora sultana Fatiha, nasuprot Romanove kapije. Na bokovima teških topova bili su nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali „Medvjed i medvjedići“.

Velikom topu je trebalo dva sata da se napuni tako da je mogao da ispali samo sedam hitaca na dan. Od njega Osmanlije nisu imali onoliko koristi koliko su se nadali. U jednom djelovanju on je pukao i ubio svoga tvorca Urbana. Osmanlije su ga popravili, top je nastavio da puca, ali bez Urbana tako da njegovo dejstvo nije bilo ono pravo. Oruđe je trošilo velike količine baruta kojeg je trebalo stalno dopremati.

Osim teških topova neprestano su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100–150 projektila. Projektili su izrađivani od jedne vrste crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od izvađenih kamenih gromada klesari su izrađivali kamene kugle, nakon čega su brodovima dopremane u luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao Zaganos-paša i dalje ih volovskim zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni u logoru pod zidinama Carigrada. Osmanlijski inžinjeri su konstruisali livnicu na terenu koja je vrlo brzo izradila još najmanje jedan ogromni top i nekoliko manjih.

U četvrtak, 12. aprila, sultan Fatih je naredio da flota izvrši proboj u Zlatni rog. Zlatni rog je bio zatvoren debelim lancem koji Osmanlije i pored svih napora nisu mogli probiti. Prilikom jednog pokušaja, 20. aprila, došlo je do pomorske bitke u kojoj je bizantska flota odnijela pobjedu koja je u Carigradu izazavala veliko oduševljenje i ulila braniocima nove snage.

Shvativši nemoć topova protiv visokih bizantskih brodova, sultan Fatih je naredio inžinjerima da konstruišu oruđa koja će dejstvovati ubacnom putanjom. Tako su sultan Fatihovi inžinjeri izradili preteču minobacača koji će od tada biti korišten u sličnim situacijama.

Osmanlije su uspjele da 22. aprila preko kopna dovuku veći broj brodova u Zlatni rog pa je počelo bombardiranje grada i sa mora i sa kopna. Pokušali su ući u grad kopanjem tunela ispod bedema. Za ovaj posao su korišteni srpski rudari iz Novog Brda. Međutim, branioci su shvatili namjere Osmanlija pa su prokopali kontratunel, presreli srpske kopače, poubijali ih i grčkom vatrom spalili podgrade tunela. Nakon toga Osmanlije su odustali od takvih akcija. Po naređenju sultan Fatiha načinjeno je nekoliko pokretnih kula, visine od oko dvadeset metara, postavljenih na drvene točkove i obloženih životinjskim kožama. Opkopi oko bedema su već odavno zatrpani, pa su kule prigurane do samih bedema. Na svakoj kuli je bilo desetak najhrabrijih vojnika koji su se pokušali prebaciti na bedeme. Međutim, ubitačna grčka vatra je osujetila ovaj pokušaj. Kule su potpuno izgorjele.

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena s nesmanjenom žestinom. Bez namirnica koje su dolazile iz Galate, Carigrad je sada bio suočen s opasnošću od gladi. Zalihe su bivale sve manje. Beznađe se sve više širilo gradom. Mala bizantska vojska odupirala se neizbježnoj sudbini. Sam car je boreći se na zidinama svog grada pokazivao primjer odlučnosti i samopožrtvovanja riješen da ne nadživi stvar koju brani. Poslije sedmonedjeljnog jurišanja počeli su da popuštaju bedemi opsjednutog grada. Približavala se konačna odluka.

Stanovništvo u gradu je tada zapalo u težak očaj. Konačno je jasno da pomoć sa zapada neće doći. Organizovane su svakodnevne molitve u crkvama i procesije po ulicama. Kako je očaj bivao veći, procesije su bivale sve masovnije. Ponovo su oživjela stara proročanstva o propasti grada. Prema jednom proročanstvu, grad je trebao propasti onda kad na vlasti bude car istog imena kao i osnivač grada, a to je upravo sada. Osnivač Carigrada je bio Konstantin Veliki, a propast će sada za vrijeme Konstantina Dragaša. Drugo proročanstvo je govorilo da grad neće pasti u danima dok se mjesec na nebu povećava. Na dan 24. maja bio je pun mjesec. Božije davanje je bilo takvo da je upravo te noći nastupila pomrčina mjeseca. Bila je to moralna katastrofa za praznovjerne Bizantijce.

Da bi u potpunosti ispoštovao odredbe šerijata i običaje ratovanja, sultan Fatih je još jednom poslao emisara u grad i ponudio mirnu predaju. Nastojao je izbjeći nepotrebno krvoproliće i stradanja onih koji su bili protiv daljeg pružanja otpora. Međutim, Konstantin i njegovi saradnici su bili uporni. Carigrad se nipošto neće predati.

PAD GRADA

Za konačni napad određen je 29. maj. Islamska tradicija od vremena halifa Omara i prvih velikih osvajanja za vjeru propisivala je određeno postupanje s pokorenim narodima. Ako se grad ili oblast dobrovoljno predaju osvajaču, neće biti opljačkani, mada će možda morati da plate odštetu; njihovi stanovnici mogu zadržati svoje bogomolje pod uslovom da se drže određenih propisa o samim zgradama. Ali kada se grad osvoji na juriš, njegovi stanovnici nemaju nikakvih prava. Osvajačima se dozvoljava tri dana neograničenog pljačkanja, a bivše bogomolje, kao i sve druge zgrade, postaju svojina pobjedničkog vođe koji njima može raspolagati po sopstvenoj volji.

Od sultana je vojsci obećana nesmetana pljačka grada koja će da traje tri dana, za to vrijeme svaki vojnik može da pljačka sve što poželi, osim bedema i zgrada koje sultan zadržava za sebe.

Prvih nekoliko osmanskih juriša odbijeno. Sultan je neprestano među svojim vojnicima, čas im je prijetio, onda preklinjao. Onda je odjednom došla vijest da je ranjen đenovski komandant Đustinijani Longo. To je bio odlučni momenat, tada je Carigrad pao. Car Konstanin je odmah došao da ga obiđe i da ga moli da ne odustane. Uzalud, Đustinijani je bio suviše teško ranjen, a njegovi vojnici su ga odnijeli do luke i tu ga ukrcali na jedan od svojih brodova. Uskoro su i ostali đenovljani počeli da napuštaju zidine. Car i njegovi Grci ostali su sami na bojištu. Tada je sultan ubacio u borbu svoju glavnu rezervu, janjičare, pa su ove elitne osmanske trupe uspjele poslije teške borbe da se popnu na zid.

Grupa od pedesetak Osmanlija uspjela ja da pronađe kapiju, veoma malu, zvanu Kerkoport i da kroz nju uđu. Kako je ona ostala otvorena, to niko nije znao da odgovori. Uglavnom kroz nju je grunula bujica osmanske vojske, a neki od njih su se odmah popeli na kulu iznad ulaza i istakli sultanov barjak. Toga momenta grad je bio osuđen na propast. Neobuzdana gomila osmanskih vojnika poslije prolaza kroz otvorenu kapiju razlila se kao rijeka po ulicama grada. Ništa nije moglo da ih zaustavi. Carigrad više nije pružao otpor.

U tom jurišu poginuo je i car Konstantin. Njemu je odsječena glava i nataknuta na stub da bi svi mogli vidjeti da Bizant više nema cara. Nepoznato je gde se nalazi grob ovoga posljednjeg bizantskog cara. Osmanlijski hroničar i očevidac zauzimanja Carigrada Tursun-beg navodi da je Konstantin pokušao pobjeći prema Zlatnom rogu i ukrcati se na jednu od lađa koje su značile sigurnost. Na putu do bedema, presreli su ga osmanlijski mornari i ubili.

Ma kakva istina bila, sultan Mehmed je bio zadovoljan što je car Konstantin mrtav. Sad je on bio ne samo sultan nego i nasljednik i posjednik drevnog Rimskog carstva.

Prvog dana osvajanja Mehmed II je prošao kroz grad na čelu povorke, prekratio njegovo pustošenje i uputio se u Aja Sofiju da se tu pomoli. Samu crkvu je pretvorio u džamiju i oglasio: „Od sada će moja prijestolnica biti Carigrad.“ Bizantsko carstvo prestalo je da postoji.

Bizantijski hroničari su zabilježili da se, nakon osvajanja grada, dogodio strašan pokolj, bezobzirna pljačka, silovanja i pijančenja. Osmanlijski historičari jedva bilježe poneki nedostojan čin pojedinaca, dok svaki oblik općeg divljanja potpuno isključuju. Analizirajući sve navode Bizantijaca, nismo skloni povjerovati u njihovu interpretaciju događaja. Bezobzirna ubistva su isključena zbog toga što islam strogo zabranjuje ubijanje nejači, a dozvoljava zarobljavanje. Pored toga, mnogo je korisnije zarobljavati građane i kasnije uzimati otkup za njih, nego ih ubijati. Prema nekim navodima, zarobljeno je oko pedeset hiljada stanovnika grada.

ZAKLJUČAK

Pad Carigrada 1453. godine predstavlja historijsku prekretnicu u mnogim aspektima, počev od toga da se u njegovoj opsadi prvi put upotrijebilo vatreno oružje, do toga da sa nestankom Bizanta nestaje i isključivo kršćanska Evropa, na čije je tlo je ponovo snažno stupio islam. Osvajanjem Carigrada (i kolonija italijanskih gradova-država u njemu) i Bosfora Osmanlije su presjekle glavnu trgovačku vezu zapadne Evrope sa Azijom. U želji da nađu drugi put do Azije, mnogi evropski moreplovci će organizovati seriju ekspedicija, od kojih će jedna rezultirati otkrićem novog kontintenta, Amerike. Veliki broj učenih ljudi iz Bizanta koji su pred Osmanlijama pobjegli na zapad noseći sa sobom mudrost helenizma, biće jedan od katalizatora pojave humanizma i renesanse u evropskoj kulturi. Utorak, dan kada je pao Carigrad, je za Grke i dan danas nesretan dan.

 

izvori: Željko Fajfrić, Turski sultani, Halil Inaldžik, Osmansko carstvo: klasično doba 1300 – 1600, Georgije Ostrogorski, Istorija Vizantije, Steven Runciman, Pad Carigrada 1453, Mehmed Ćeman, ”Osmansko carstvo”

One thought on “PAD CARIGRADA 1453. GODINE

  • 14. Juna 2018. at 12:04
    Permalink

    ОСМАНСКО ЦАРСТВО

    Оснивач Османског Царства је Осман, који је предводио турска племена у Битинији, провинцији у Малој Азији. По њему је и држава коју је створио 1299. године названа османском.

    Орхан (1326-1362), Османов син, преуредио је и чвршће организовао војску и основао ред јаничара. Када је заузео готово целу Малу Азију, пренео је престоницу у Брусу.

    Орхан је заузео полуострво Галипоље (1354) и као први турски освајач ступио на Балкан. Мурат I (1362-1389) пренео је престоницу у Једрене (1369) и поразио српске феудалце на Марици 1371. Погинуо је у боју на Косову пољу 1389. Његов син и наследник Бајазит I (1389-1402) постигао је низ победа: победивши у косовској бици, Србију је везао вазалским обавезама, покорио је Бугарску (1393), а крсташку војску потпуно разбио код Никопоља (1396).

    Бајазит I је, 1402. код Ангоре, у бици с татарским ханом Тамерланом до ногу потучен и заробљен. Овај пораз привремено зауставља османску експанзију. Мехмед II Освајач (1451-1481), значајан као ратник (заузео Константинопољ и учинио крај Византијском Царству 29. маја 1453, Србију 1459, Босну 1463), заслужан је и за учвршћење тимарског система и јачање централне власти.

    Селим I (1512-1520) освојио је простране области у Азији и Африци и завладао Сиријом, Палестином и Египтом. Последњи абасидски калиф се упутио у Цариград мада ће се титула калифа свих сунитских муслимана носити међу османским султанима тек од почетка XVIII века.

    Син Селима I, Сулејман II Величанствени (1494-1566, владао од 1520), искористивши успехе свога оца, ојачао је своје поморске снаге и заузео острво Родос. Његова копнена освајања су значајнија: освојио је Багдад, већи део Угарске после победе над угарском војском у бици код Мохача (1526) и северну Африку (са изузећем Марока). Опседао је Беч, али без успеха. Османско Царство у његово доба доживљава свој апогеј како војни тако и културни. Покорени немуслимански народи имали су у османској држави слободу вере. Били су ослобођени војне обавезе и као замену су плаћали султану годишњи харач (главарину), док су Турци задужени за одбрану. Уз помоћ великог везира, султан је апсолутни господар, у исто време цивилни, војни и верски.

    Победом уједињене хришћанске флоте (шпанске, папске и венецијанске) над турском флотом у поморској бици код Лепанта 1571. почиње опадање турске моћи. Крајем XVI и у току XVII века настају ратови европских сила и Турске, у којима се против ње дижу и поробљени народи.

    После друге неуспешне опсаде Беча, 1683 (граду је са својом војском притекао у помоћ пољски краљ Јан Собјески), и образовања “Свете лиге” европских држава, Турска трпи све теже поразе и губи многе освојене области: Карловачким миром 1699. и Цариградским 1700. изгубила је Славонију, целу Угарску, делове Хрватске и Далмације, Мореју, Азов.

    У XVIII веку, у ратовима против Аустрије (1716-1718), (1737-1739), Русије (1768-1774) и Аустрије и Русије (1787-1792), Турска доживљује нове поразе.

    Почетком XIX века долази до устанака потлачених народа: првог и другог српског (1804, 1815), грчког (1821) и оснивања националних држава. Томе су знатно допринели и успешни ратови Русије против Турске и руске дипломатске интервенције. Турска је принуђена да призна независност Грчке и аутономност Србије.

    После устанка у Босни и Херцеговини (1875) и рата који је водила са Србијом, Црном Гором и Русијом (1876-1878), Турска је потписала Санстефански уговор (1878), допуњен исте године на Берлинском конгресу: признала је независност и територијална проширења Србије, Црне Горе и Румуније, као и оснивање Бугарске и Источне Румелије. Морала је пристати и на аустро-угарску окупацију Босне и Херцеговине.

    Крајем XIX века у Османском Царству и даље живе разне популације: Турци, Арапи, словенски народи, Јермени, Арнаути и Курди. Западне силе узимају под своју заштиту хришћанске мањине (Јермене, мароните – секту католичке цркве са либанске висоравни), мешају се у унутрашње прилике царства, чија дуговања превазилазе потрошњу, и утичу на младотурски покрет.

    Када је, 1908, избила младотурска револуција, у земљи су извршене извесне уставне реформе, али položaj hrišćanskog stanovništva nije poboljšan.

    У првом балканском рату, против Србије, Црне Горе, Бугарске и Грчке, Турска је изгубила све своје европске територије осим Једрена и дела Тракије.

    У првом светском рату Турска је ратовала на страни Немачке. Изгубила је и све своје азијске поседе чије становништво није било турско, те је сведена на Анадолију. Пораз у првом светском рату значио је крај многонационалног Османског Царства. Турска је 30. октобра 1918. у Мудросу потписала капитулацију.

Comments are closed.