BOSNA U XII VIJEKU – od bana Borića do bana Kulina
Nakon što je 1102 Hrvatska pala pod ugarsku vlast sklapanjem pakte converte ili sporazum ugarskog kralja Kolomana i 12 hrvatskih plemena, nisu svi krajevi Hrvatske pali pod ugarsku vlast. Koloman je privolio dalmatinske gradove koji su bili pod mlečanima da priznaju ugarsku vlast (Dubrovnik, Trogir, Zadar, Split).
Smatra se da je 1107. godine Koloman vladao dijelom Dalmacije. Smatrao je da ima pravo i na Humsku zemlju i tada počinju Ugarske aspiracije prema Bosni i Humu. Arpadovići su smatrali da u okviru hrvatske krune spada i Bosna. Tada se javlja opasni takmac Ugarskoj koji je također smatrao da ima pravo na Bosnu i Hum – Bizant. Oba suparnika se pojavljuju kao pretendenti na Bosnu i Hum. Te aspiracije uzrokovaće brojne ratove između Ugarske i Bizanta.
Titula bana u Vrhbosni spominje već i ranije, a prvi poznati ban je bio plemić iz Slavonije ban Borić (1154.- 1164.), mlad vladar i vazal ugarskog kralja. Za njegovog banovanja vodio veliki rat između ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Emanuela Komnena (1143.-1180.) oko prevlasti na Balkanu.
Postoje razna tumačenja da li je ban Borić bio podanik ili saveznik Ugarske. Izvor o ženidbi Bele III i Margarete, kćerke Luja VII, govori o zemljama u kojima je vladao. U titulaturi se kaže: “U kraljevstvu Bele ugarskoga kralja su ove zemlje: Ugarska vlasništvo kralja, Hrvatska, Dalmacija i Rama“.
Od Rame kralj nema nikakvih prihoda što nije slučaj sa ostalim zemljama. Ne pominje se ni Bosna. Arpadovići sigurno nisu dobili pravo i na Bosnu u “pakti konventi” a naslov da je “kralj Rame“ je samo pominjanje i nema nikakvih historijske vrijednosti.
Ni sin Bele II, Geza II, ne nosi taj naziv. Čak ni Stjepan III, otac Bele III. Zato se to smatra falsifikatom ugarskih pretenzija na Bosnu.
Prve veze Bosne sa Arpadovićima bile su uvjetovane ratovima Emanuela Komnena (1141-1182) sa Ugarskom. Komnenu, koji vodi uspješne ratove sa Ugarima, pošlo je za rukom da ovlada i Bosnom, Dukljom, Raškom, Makedonijom i Bugarskom. Za Bosnu je vodio duge ratove od 1148. do 1155. sa promjenjivom srećom. U tim ratovima je učestvovao i ban Borić, prvi poznati bosanski ban.
Jovan Kinam naglašava da se Emanuel Komnen i pojedinačno obračunao sa neprijateljima, sa Borićem i sa Gezom II. Protiv Borića je doživio neuspjeh. Vraća se u Carigrad i 1156 sklapa sporazum o miru sa Ugarima gdje se naglašavaju granice na Savi i Dunavu. Bosna se ne pominje.
Kao saveznik ugarskog kralja Geze II, Borić je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku je pretrpio poraz od bizantske vojske. Tako je Bizant na kratko vrijeme pripojio Bosnu svome carstvu (1167. – 1180.).
Komnen pred kraj života dobija sina Alekseja II i imenuje ga nasljednikom a Alekseju (Beli III) daje Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu. Tek tada možemo govoriti o ugarskom uticaju u Bosni. Nakon smrti Stjepana III uz pomoć Komnena, Aleksije dolazi na ugarski prijesto kao Bela III.
Nakon smrti Emanuela Komnena 1180 raspada se bizantsko carstvo. U Bosni postavljen od ugarskog kralja Bele III javlja se drugi poznati ban Bosne – Kulin. Kulin priznaje ugarsku vlast ali sam vlada Bosnom. Od 1180. do 1204. u Bosni je prosperitet i blagostanje. Bosna je tada bila jedina država koja je svoje podanike oslobodila plaćanja poreza a strance svih carina što se može pročitati u povelji bana Kulina. Bila je otvorena za sve trgovce. Kulin je imao potpunu kontrolu nad teritorijom kojom je vladao. Izbjegavao je sukobe. Optuživan je da njeguje herezu i da je pripadnik bogumilske crkve. Kulin je ostavio prvi pisani trag koji govori o neovisnosti Bosne, povelju izdatu dubrovčanima 29. 08. 1189. To je najstariji pisani dokument na tlu jugoistočne Evrope.
U povelji Kulina obećava dubrovčanima da će održavati pravi mir. To je još jedan dokaz Kulinove vlasti u Bosni. Ugarska se uopće ne pominje. Tu se prvi puta pominje i slavensko ime Dubrovnika. Dubrovčani kažu da će biti pčelice koje obilaze cvijet i prave med a dio će davati i Bosni.
Prvo Kulinovo javljanje je vezano za dolazak papskog legata u Hum u istrazi ubistva splitskog nadbiskupa Rajnerija koji je levitirao između Rima i Carigrada. Rajnerije je imao posjede kod Klisa. Graničio se sa Kačićima (Omiškim knezovima) u Humskoj zemlji. Rajnerije je otimao njihovu zemlju i ovi ga ubijaju. Papa se obraća Kulinu, „velikom banu Bosne, plemenitom i možnom mužu“.
Taj legat Taubaut traži od bana da u Rim papi Aleksandru pošalje dvojicu sluga zajedno sa krznima kuna. Nakon smrti Komnena Kulin se okreće Ugarskoj i Beli III.
Bela III nastavlja rat sa Bizantom i 1183. sa Srbima vraća Braničevo i dolazi do Sofije. U tim sukobima se 1183. priključio i Kulin na strani Ugarske.
Kulinova sestra se udala za Miroslava, Nemanjinog brata, te je Humsku zemlju dao u miraz. Kasnije je traži nazad. Nemanja umire 1199. Dolazi do novih pomjeranja. Javlja se Nemanjin sin, Vukan, Zetski knez i optužuje Kulina da podstiče herezu i bogumilstvo. To pokazuje koliko je Kulin bio jak a Bosna neovisna. Ugarski kralj Emerik takođe optužuje Kulina papi da širi herezu i da podržava heretike.
Bosanska biskupija je podpadala pod dubrovačku nadbiskupiju a ne pod splitsku kojoj je na čelu bio mađar Petar. Kulin priznaje samo Radogosta a izbjegava potčinjavanje splitskoj nadbiskupiji i time indirektno Ugarskoj.
Papa Celestin III imenuje novog splitskog nadbiskupa i daje bosansku biskupiju Splitu što Kulin ne prihvata i priznaje dubrovačkog nadbiskupa Bernarda. Papa kažnjava i proglašava heretikom bosanskog biskupa Radogosta koji bosančicom potpisuje odanost dubrovačkom nadbiskupu. Papa Inoćentije III i Emerik poduzimaju odlučne akcije jer Kulin daje utočište hereticima. Papa Inoćentije III je i ostalom dijelu Evrope pokretao ratove da bi oprao ljagu sa imidža crkve te je i Emeriku naredio da krene na Bosnu i da sudionicima sašije križ i da oproštajnice. Ugarski kralj Andrija II 1203. godine pokreće nekoliko pohoda na Bosnu da iskorijeni bogumilstvo. Pod plaštom iskorenjivanje hereze Ugarska je htjela pokoriti Bosnu.
Kulin šalje izaslanika papi i traži da pošalje legata u Bosnu. U pismu papi Kulin se pravdao da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa moli papu da pošalje svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude ispitati i uputiti u vjeru. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu vlastitog dvorskog kapelana Ivana de Kazamarisa koji je stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju je zatražio od bana i starješina da se odreknu spornih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. aprila 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) heretičkog učenja i prakse. Ivan de Kazamaris, smatrajući da je završio posao, krenuo je u Ugarsku odakle je izvijestio papu da je obavio posao sa „bivšim patarenima“ u Bosni. U stvarnosti, čin odricanja je bio Kulinov taktički potez.
Kulin se 1203. pominje zadnji put.
