PRIČA O KRLEŽI
“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenike kulture.
Pleme Inka u Americi ima spomenike,
Egipat ima prave spomenike kulture.
Neka oprosti gospođa Evropa samo Bosna ima spomenike.
Stećke.
Šta je stećak?
Oličenje gorštaka Bosnaca!
Šta radi Bosanac na stećku?
Stoji uspravno!
Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.”
Miroslav Krleža je najvažniji hrvatski pisac dvadesetog vijeka, čovjek kakav se u kulturi neke zemlje pojavljuje jednom u stotinu i više godina. Jedna od najkontradiktornijih osoba savremene hrvatske historije bio je jedan od najintimnijih prijatelja Josipa Broza Tita.
Rođen je u Zagrebu 7. jula 1893. godine, najveći dio života proveo je u Zagrebu, a u Zagrebu je i umro 29. decembra 1981. godine.
Nakon završetka gimnazije krenuo je u kadetsku školu u Pečuhu te ju 1911. završio kao jedan od najboljih učenika. Nastavlja školovanje na vojnoj akademiji u Budimpešti. Neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na front u Galiciju. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama zbog slabog zdravstvenog stanja.
Po završetku rata radi kao novinar. Nakon gušenja Husinske bune, Krleža iz Zagreba organizuje studente zagrebačkog Sveučilišta, koji traže pomilovanje husinskog rudara Jure Keroševića. Pokrenuo je široku međunarodnu sindikalnu kampanju za oslobođenje Keroševića i poteže svoje veze s Parizom, gdje je bilo svjetsko sjedište Radničke internacionale. Budući da su odnosi Pariza i Beograda nakon Prvog svjetskog rata bili dobri, Krležina kampanja za spašavanje rudara Keroševića je urodila plodom a smrtna kazna je zamjenjena dvadesetogodišnjom robijom.
Krleža se još prije Prvoga svjetskog rata oduševljavao socijaldemokratskim idejama i družio se s hrvatskim socijalistima. No u njih se razočarao, pa se okrenuo Lenjinu, koji ga je oduševio čak toliko da je nakon njegove smrti u Zagrebu 1924. pokušao organizovati komemorativni miting. Dakako, neuspješno. No Krleža je tada već bio „ime“, pisac koji je sa svime i svakime ulazio u konflikte i polemike, često čak i preko svake mjere, po čemu je bio i vrlo poznat. Postao je jedna od najistaknutijih ličnosti tadašnje intelektualne ljevice.
Kako je Komunistička partija Jugoslavije bivala sve jača, njezin je interes bio pridobiti i Krležu za sebe. Tako su se upoznali Josip Broz i Krleža. Broz, koji tada još nije imao pseudonim Tito, u nekoliko je navrata pokušavao pridobiti pisca, i to baš u eri kad je Broz u KPJ provodio totalnu boljševizaciju. Približavanjem Drugoga svjetskog rata njegova vjera u komunizam slabi i opada. Krleži se zgadio staljinizam, koji su u prvom redu činile krvave Staljinove čistke u kojima su završili i svi njegovi prijatelji koji su utočište potražili u obećanoj zemlji komunizma.
Iako se družio i prijateljevao s brojnim predratnim jugokomunistima, a bio je i član KPJ, odbijao je svaku aktivnu partijsku ulogu, odbijao je da se njegovo ime nađe na partijskim izbornim listama, odbijao je i sastavljanje posebne partijske liste…
Svojim je stavovima mnoge odbijao i udaljavao od KPJ, pa su pritisci na njega bivali sve jači. Tito je od njega čak tražio da ne objavljuje tekstove o staljinističkim čistkama i boljševizmu, ali Krleža je objavljivao svima u inat. I tako je početak Drugog svjetskog rata, koji se poklopio s dovršetkom boljševizacije KPJ, dočekao posvađan gotovo sa svim komunistima, osamljen, neslužbeno ekskomuniciran iz partije, koja ga formalno nije izbacila iz članstva, ali mu se ono jednostavno ugasilo.
Osnivanjem NDH Krleža je pred novim problemima. U šumu, u partizane ne može, jer se boji da ga ne likvidiraju fanatični staljinisti zbog njegovih polemika s komunistima. Boji se i ustaša, jer je ipak bio jedan od najistaknutijih ljevičara. Glavu mu je spasio, kako se priča, Mile Budak, njegov kolega po pisanju i tadašnji ustaški doglavnik. Nekoliko puta bio je pozvan od poglavnika dr. Ante Pavelića koji ga je neuspješno nagovarao da preuzme neku funkciju u NDH. Za Miroslava Krležu ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvog dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova.
Bojao se i Đilasa, jer je do rata ovaj bio jedan od njegovih najljućih polemičkih protivnika s komunističke strane. A bojao se i zato što je odbijao pozive da pređe na partizansku stranu. Kad ga je posljednji put, 1944., u partizane pozvao njegov predratni prijatelj i komunist Pavle Gregorić, u pismu mu je poručio da oni za njega više neće garantovati ako ne dođe. Drugim riječima, poručili su mu da mu neće moći sačuvati glavu. A željeli su ga za potpredsjednika AVNOJ-a. Kada ga je nakon rata Đilas upitao zbog čega nije došao u partizane, Krleža je odgovorio: „U početku sam se bojao – da ne budem ubijen zbog sukoba s partijom, a poslije, kad je pobjeda već bila očita – bilo me i stid da dolazim na gotovo.“
Tito je, međutim, bio pragmatičan. Krleža mu je i te kako trebao. Zato je i došlo do njihova izmirenja. Tito je Krleži sve oprostio, sva prijašnja razilaženja i svađe. Obećao mu je da s njime više neće biti polemika kao što su bile one predratne, čime su Krleži vrata novog režimskog sistema bila širom otvorena. Godine 1946. postaje član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti a ubrzo i njezin potpredsjednik. Sve se više zbližava s Titom, podupire ga u njegovoj politici, naročito nakon razlaza sa Staljinom 1948. godine. U oktobru 1950., savezna vlada osniva u Zagrebu Leksikografski zavod, Krleža mu dolazi na čelo i na tom mjestu ostaje sve do smrti.
Godine 1967. potpisuje poznatu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj se traži da se umjesto srpsko-hrvatskog omogući ravnopravnost svih jezika naroda Jugoslavije. Zbog toga je bio prisiljen dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret. Tada se uspješno zauzeo kod Tita da se smanji zatvorska kazna dr. Franji Tuđmanu.
Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. Umro je na današnji dan, 29. decembra 1981. godine. Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju.
Njegovo književno djelo danas je manje više nepoznato široj čitateljskoj publici, jer Krleža sad, u političkim i društvenim okolnostima u kojima živimo, spada u red politički nepoželjnih pisaca.
izvori: Stanko Lasić, Zvonimir Despot, povijest.hr, vecernji.hr
