GLAMOČKO POLJE – evakuacija Vrhovnog štaba
Dana 25. maja 1944. godine započela je njemačka operacija “Konjićev skok” koji će jugoslavenska historiografija nazvati Sedmom neprijateljskom ofanzivom. Tom operacijom su Nijemci htjeli onesposobiti Vrhovni štab NOVJ. Isto tako, istim udarcem su htjeli ili ubiti ili zarobiti i vođu pokreta otpora u Jugoslaviji, Josipa Broza Tita.
Tito je napustio pećinu i Drvar čim su se padobranci počeli spuštati. Bilo mu je sasvim jasno o čemu se radi i nije gajio nikakve iluzije u vezi toga što bi bilo da ga zarobe.
Nijemci ni na trenutak nisu prekidali progon, stežući obruč oko Tita. Sovjetski general Nikolaj Kornejev, koji se nalazio u Titovoj grupi, uporno je savjetovao maršalu da se evakuira na vojnu vazduhoplovnu bazu u Bariju u južnoj Italiji. Tito je to dugo odbijao, insistirajući na tome da treba ostati na jugoslavenskom teritoriju. Pristao je samo pod uvjetom da iz Barija bude prebačen na Vis.
Osim britanske i američke avijacije u Bariju su bile stacionirane i eskadrile Ratnog zrakoplovstva Crvene armije. Kada se saznalo za situaciju s Titom, Staljin je svojim pilotima naložio da aktivno sudjeluju u spašavanju maršala.
Postoje indicije da su Tito i Vrhovni štab partizanskim vozom preko Oštrelja i Srnetice pobjegli iz Drvara do Mliništa odakle su pješke krenuli ka Kupreškom polju gdje je bilo dogovoreno mjesto za evakuaciju.
Zapadni saveznici odlagali su misiju spašavanja zbog hladnog vremena, no sovjetski major Aleksandar Šornikov smatrao je da treba djelovati bez odlaganja.
U noći između 3. i 4. juna sovjetski S-47 uzletio je i krenuo prema Jugoslaviji. Koordinate je dostavio navigator Pavel Jakimov iz Šornikovljeve posade, koji se tada nalazio uz maršala. On je odabrao, i uz pomoć jugoslovenskih boraca pripremio teren za spuštanje sovjetskog aviona.
Major je do tada već bio iskusan pilot, koji je nekoliko puta slijetao na aerodrom Medeno polje kod Bosanskog Petrovca. Međutim, i za njega je ovo bio krajnje težak zadatak.
Po nevremenu i izbjegavši njemačku protivavionsku artiljeriju iznad Splita,uputili su se prema Kupresu. Stigavši do lokacije, počeli su tražiti signalne vatre. Oblačno vrijeme nije omogućavalo da se teren dobro vidi. Preko pola sata posada je letjela iznad nepoznatog terena, dok nije ugledala vatre.
Malena pista koju su pripremili partizani bila je potpuno pokrivena kamenjem i ispresjecana potocima. Na nju je trebalo sletjeti iz prvog pokušaja. Šornikov je spustio svoj avion pored posljednje upaljene vatre, iza koje je počinjala opasna strmina. U avion su ukrcali grupu članova CK KPJ, Vrhovnog štaba, Predsjedništva AVNOJ-a, rukovodstvo sovjetske i angloameričke misije, i prebacili ih u Bari. Iste noći Šornikov je još jednom sletio na Kupreško polje i prebacio još dvadeset ljudi.
Zapadni saveznici su, saznavši za Šornikovljev let, također izveli nekoliko letova do Kupreškog polja.
Poslije evakuacije rukovodstva, jedinice pratećeg bataljona izvršile su proboj neprijateljskog obruča, a već sljedećeg jutra na improviziranoj pisti pojavila se njemačka vojska.
Tito je iz Barija 7. juna 1944. britanskim razaračem Blackmore prebačen na Vis, koji od tada postaje vojni i politički centar nove Jugoslavije.
Aleksandar Šornikov, njegov drugi pilot Boris Kalinkin i navigator Pavel Jakimov za izvršeni su podvig zaslužili zvanje Heroja Sovjetskog Saveza. Jugoslavija je, sa svoje strane, svakog od njih također odlikovala svojim najvišim ordenom Narodnog heroja.
Inače, spomenik je napravljen 1989. godine od dva krila američkog aviona F-86 Sabre, poslijeratnog mlažnjaka iz 1947. godine koji je najviše korišten u Korejskom ratu.
Spomenik se nalazi u blizini sela Bajramovci do kojeg vodi uski asfaltni put. Nakon sela se vozi oko 500 m dobrim makadamom a zatim isto toliko ravnom livadom.
