SAHAT KULA U GORNJEM VAKUFU

Sahat kula u Gornjem Vakufu kroz vrijeme je obavijena nizom predanja koja svjedoče o njenom značaju u životu lokalne zajednice i o dubokoj povezanosti porodice Hadžiabdić s ovim simbolom grada.

Sahat kula je izgrađena oko 1710-1711. godine.

Prema prvom predanju, jedan od potomaka porodice Hadžiabdić služio je u osmanskoj diplomatskoj misiji u Italiji, gdje je stekao znanja i iskustva koja su ga potaknula da u svom zavičaju podigne sahat kulu. Zvono za kulu dopremljeno je iz Dubrovnika, dok je satni mehanizam kasnije nabavljen iz Austrije, što svjedoči o tadašnjim trgovačkim i kulturnim vezama ovog prostora sa širim evropskim krugom.

Drugo predanje nosi snažan emotivni i lirski ton. Kako navodi historičar Ešref Karamustafić, krajem XVIII  vijeka mladić iz porodice Hadžiabdić oženio je djevojku iz Stoca. Iako je došla u novi dom, dugo se nije mogla naviknuti na drugačiji način života i običaje. Kada ju je otac upitao šta joj najviše nedostaje, odgovorila je, otkucaji sahat kule. Vođen željom da ublaži njenu čežnju i donese joj osjećaj doma, dao je sagraditi kulu, čiji su zvuci trebali zamijeniti one koje je ostavila iza sebe.

Treće predanje ponovo ističe veze porodice Hadžiabdić s različitim krajevima. Jedan njihov predak, tokom hadža, upoznao je dvojicu hadžija iz Počitelja i Zvornika. To poznanstvo preraslo je u rodbinsku vezu, a u znak tog prijateljstva i povezanosti, u Italiji su nabavljena tri zvona za sahat kule. Po jedno zvono poslano je u Zvornik, Počitelj i Gornji Vakuf, čime su ova mjesta simbolično povezana istim zvukom vremena.

Bez obzira na to koje je predanje najbliže historijskoj istini, sva ona zajedno čine bogatu usmenu tradiciju koja sahat kuli daje dodatnu vrijednost, ne samo kao građevini, nego i kao simbolu emocije, sjećanja i međusobne povezanosti ljudi i prostora.

Sahat kula ostala je u posjedu porodice Hadžiabdić koja se o njoj brine od nastanka. Jedan od najstarijih poznatih predaka ove porodice, Ahmed Hadžiabdić, održavao je sahat kulu oko 40 godina, sve do 1926. godine. Dalju brigu o njenom održavanju nastavio je Salih Hadžiabdić do 1945. godine, zatim Hasan ef. Hadžiabdić, do 1957. godine. Poslije su povremenu brigu o sahat kuli vodili Šefik Ridžial i Vahid Dželilović. Krajem XX vijeka, brigu o Sahat-kuli preuzima ing. Sead Hadžiabdić, koji je objekat adaptirao, i u njega ugradio satni mehanizam.

Do 1949. godine, otkucavala je ”a la turca” vrijeme, a od tada je počela otkucavati po srednjoevropskom vremenu (”a la franca”), i to svakog sata ponavljala, otkucavajući dva puta uzastopno. Od 1950. do 1953. godine, nije bila u funkciji, dok je trajala njena obnova, koju je obavio Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *