MAKLJEN – padaj silo i nepravdo
Jedna od najimpresivnijih scena iz filma “Bitka na Neretvi” svakako je ona kada Nijemci i Ustaše napadaju na partizansku Centralnu bolnicu a ŠStole Aranđelović pjeva pjesmu “Padaj silo i nepravdo” dok artiljerac Ivan Martin kojeg glumi sovjetski glumac Sergej Bondarčuk komanduje paljbu po nadirućem neprijatelju.
Ta scena se odigrala 3. i 4. marta 1943. godine na prijevoju Makljen, između Gornjeg Vakufa i Prozora, na prelazu iz Bosne u Hercegovinu. Bitka na Makljenu je trebala spriječiti prodor njemačkih snaga koje su nadirale iz pravca Gornjeg Vakufa ka prozorskoj kotlini u kojoj su se nalazile partizanska glavna operativna grupa i centralna bolnica sa 4000 ranjenika koja se kretala prema Jablanici sa ciljem prelaska na oslobođenu teritoriju, preko Neretve.
Tito o toj bici kaže: “Pošto sam dobio izvještaj o situaciji na Makljenu, naredio sam da se 12 haubica izvuče na Makljen, gdje je bio naš front. Dobro se sjećam te noći, kakvu nikad nisam vidio čak ni na filmu. Sa Makljena smo otvorili neprekidnu paljbu. Ogroman prostor bio je sav u plamenu. Naše haubice su tukle sve do usijanja cijevi. Naredio sam da se municija ne štedi, već da se utroši sva koju smo imali, jer sam znao da ćemo poslije toga, zbog pokreta koji nam je predstojao, morati da bacimo topove u Neretvu. Nijemci su bili iznenađeni žestinom naše artiljerijske vatre i gotovo nisu smjeli ni da se jave sa svojim topovima. Sliku te noći i sjaj te vatre nikad neću zaboraviti. Kad je počela da dejstvuje neprijateljska artiljerija, naši borci se uopšte nisu obazirali na nju. Ložili su vatre i grijali se. Kad sam došao na Makljen kod naših artiljeraca, bilo je veoma hladno. Međutim, sa njihovih lica curio je znoj, jer su neprekidno donosili teške granate koje su ispaljivali na Nijemce.”
Na tom mjestu je 12. novembra 1978. godine otkriven spomenik pod nezvaničnim imenom “Titova pesnica” zamišljen je kao nezadrživa snaga poleta partizanskih brigada.
Na Makljenu je do 1990. svake godine održavana centralna manifestacija povodom 4. jula, Dana borca.
Iako se tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 područje Makljena nalazilo na liniji razgraničenja između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, spomenik je preživio rat bez ijednog oštećenja.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na prevoju Makljen stacionirana je vojna jedinica SFOR-a, sastavljena od vojnika britanske vojske, kako bi osigurala to područje. Međutim, mirovne snage su povučene s ove pozicije do sredine 1998. godine.
Tokom noći između 12. i 13. novembra 2000. godine, grupa “nepoznatih” osoba minirala je spomenik dinamitom. Zanimljivo je da ovaj datum za uništenje spomenika nije bio slučajno odabran, jer označava 22 godine od zvaničnog otvaranja kompleksa spomenika. Eksplozija je uništila cijeli vanjski betonski sloj, ostavljajući betonsku skelu unutrašnjeg okvira objekta. Počinioci ovog uništenja do danas nisu pronađeni niti pozvani na odgovornost za ovaj vandalizam. Poznato je jedino to da se danas nazivaju “nositeljima europskih vrijednosti”!
Zanimljivo je da je 2010. godine, deset godina nakon uništenja spomenika, Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika proglasila lokalitet Makljen zaštićenim kulturnim dobrom. U formulaciji ove odluke nalaze se odredbe da organizacije općene Prozor trebaju finansirati restauraciju i rehabilitaciju spomenika u narednim godinama. Međutim, ni 16 godina nakon što je donešena ova odluka, vrlo malo se toga promijenilo na lokalitetu. Jedino su se pojavili novi grafiti sa porukama “mira i tolerancije” upućene od strane gore navedenih “nepoznatih” nositelja.
prvi dojam nakon što se vide ostaci spomenika su tuga, šok, gorčina i bijes. Ono što je nekada izgledalo monumentalno, gotovo nestvarno, danas stoji raskomadano i poniženo. Ostala je mržnja koja je morala postojati da bi neko svjesno uništio nešto tako grandiozno. Posebno boli činjenica da su ga srušili ljudi koji se danas poistovjećuju s ustaškom ideologijom, kao da je rušenje spomenika bilo pokušaj rušenja same ideje zajedničkog antifašizma kojima su pripadali i njihovi očevi. Najtužnije nije što je spomenik srušen, nego što je neko morao mrziti toliko snažno da poželi uništiti nešto ovako lijepo.
E pa drugovi “nositelji”, nećete proći. PADAJ SILO I NEPRAVDO
