ZAŠTO NIKO NIJE OSLOBODIO JASENOVAC?

Dana 22. aprila 1945. izvršen je proboj logoraša iz ustaškog logora smrti Jasenovac. Logor je oslobođen iznutra, a ne izvana.  Da li je uopće mogao biti oslobođen izvana?

Od raspada Jugoslavije, pojedini revizionisti šire tvrdnje da partizani namjerno nisu oslobađali logore kako bi stradalo što više Srba. Takve teze nemaju uporište u historijskim činjenicama. Naprotiv, partizani su vodili borbe protiv snaga tzv. NDH i napadali logore kad god su imali realne vojne mogućnosti. Primjer je logor za djecu u Jastrebarskom, koji je oslobođen 26. augusta 1942, kada je spašeno 727 djece.

Jasenovac je, međutim, bio gotovo neosvojiv.

Tvrđava u močvari: Sa tri strane okružen Savom, Unom i močvarama a sa četvrte preko 5 kilometara čistog prostora u Lonjskom polju, logor je bio prirodno utvrđenje koje partizanska vojska bez pontona i avijacije nije mogla savladati.

Gvozdena arterija: Logor je ležao na najčuvanijoj pruzi Reicha (Zagreb–Beograd-Solun), branjene oklopnim vozovima i stotinama bunkera koji su sprječavali svaki veći pokret partizana.

Iako su partizani znali da se iza žice ubijaju njihovi najbliži, nisu mogli probiti takav obruč. To je bila njihova najveća tragedija – gledati zločin, a ne imati snage da ga vojno zaustave.

S druge strane, ostaje pitanje uloge četničkih snaga u blizini Jasenovca tokom svih godina rata?

Dok su partizanski odredi insistirali na bespoštednoj borbi, četničko vođstvo u Bosanskoj Krajini (Rade Radić, Uroš Drenović, Lazar Tešanović) odabralo je strategiju „čekanja“. U praksi, to je značilo potpisivanje zvaničnih sporazuma sa vlastima tzv. NDH i njemačkim okupatorom.

Najmračnija tačka Jasenovca je jun 1942. godine. Dok je oko 40.000 Nijemaca i ustaša stezalo obruč oko Kozare, četnički odredi imali su specifičnu ulogu zapriječavanja pravaca povlačenja. Dok je Drugi krajiški odred ginuo pokušavajući da spasi 80.000 civila, 10.000 četnika su formirali vanjski prsten prema Manjači. Služili su kao živi zid koji je zbjeg vraćao nazad, direktno u ruke ustašama.

U ovom monstruoznom pohodu na Potkozarje ustašama i Nijemcima pomagali su četnici Uroša Drenovića i Radeta Radića. Nažalost ovaj primjer izdaje danas je zaboravljen, a revizionističke struje u Banjoj Luci, uzdigle su ovu dvojicu kvislinga u rang heroja.

Interesantno je kako historijski revizionisti koji pokušavaju da rehabilituju četnički pokret od zločina i izdaje naroda ne samo da prešutkuju ulogu četnika u odvođenju ljudi u ustaške logore, već nikako da postave jedno vrlo očigledno i važno pitanje – zašto ni jedna četnička jedinica nikada nije napala ni jedan ustaški logor ili zatvor ako im je zaista stalo do zaustavljanja ustaškog genocida? Ako je četnicima bilo nemoguće prijeći Savu, zašto nikada nisu napali stratište u Donjoj Gradini na bosanskoj strani gdje su i izvršeni najveći pokolji zarobljenih srpskih civila Potkozarja!? Bili su bliži nego partizani.

Konačni moralni slom četnika dogodio se u proljeće 1945. godine. Dok se rat privodio kraju, četničke jedinice Radeta Radića su se povlačile rame uz rame sa ustaškim formacijama. Taj marš poraženih vodio je prugom i putevima koji su prolazili tik pored Jasenovca. Dok su oni prolazili, logor je i dalje radio punom parom, sprovodeći posljednja, najmasovnija ubijanja prije proboja preostalih logoraša.

 

FOTO DOKAZ: Dok Kozara gori, dok se narod guši u vagonima za Jasenovac , Drenović  i njegovi „saveznici“ ustaše i Nijemci u banjolučkom hotelu “Bosna’ nazdravljaju i smiju se.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *